„Vidim čovjeka s izgubljenim pogledom punim neizvjesnosti. Sve postaje teže kada ugledate djecu, zbunjenu, kako tiho pitaju majku šta je to sa automobilom. Kada je postalo jasno da se auto ne može popraviti i kada mi je to, nakon pokušaja da se nađe rješenje telefonskim razgovorom sa auto-servisom, saopštio Elvedin, samo sam rekao: Čekaj tu, daću ti svoj auto da ideš za Pazar...“
U tih nekoliko rečenica Milorad Mujović (u nekim objavama greškom naveden i kao Miodrag) sažeo je događaj od 9. avgusta koji je od njega napravio medijsku ličnost i donio mu novo prijateljstvo.
Dodaje skromno: „Mislim da bi svaki čovjek trebalo da razmišlja u sličnom pravcu, svijet bi onda bio još ljepši za život“.
Tog dana je Milorad sa svojim vozilom šlep-službe bio na Auto-putu „Princeza Ksenija“, na petlji gdje se skreće ka Veruši. Dobio je poziv od svog kolege Marka Bubanje i informaciju da je jedno vozilo u kvaru na lokaciji Pelev Brijeg.
– Stižem za dvadesetak minuta i vidim Elvedina Bata Koničanina sa jednim od djece. Upoznajemo se, pozdravljamo i Bato mi okvirno objašnjava u čemu je problem sa automobilom. Ustanovili smo da auto ne može da nastavi put. Utovario sam vozilo, tokom vožnje se čuo sa majstorom u servisu i zamolio ga da što prije pogleda Batov automobil. Spustili smo auto sa šlepe, pozdravio sam se sa Batom i morao se, zbog prirode posla, vratiti ka auto-putu. Nakon nekog vremena zove me Bato i objašnjava da je kvar toliki da auto mora ostati kod majstora jer trenutno nema dijela koji treba da se zamijeni. Objašnjava Bato situaciju i na kraju pita: „Šta da radim“ – priča Milorad Mujović.
Šta raditi? Četvoro djece, od kojih je jedno beba. Vrelina ljeta. Milorad nije puno razmišljao.
– Ništa se ne sjekiraj, sve ću da ti organizujem da bezbjedno stigneš kući. On pita šta ću da uradim, a ja mu kažem: „Daću ti svoj auto da odeš u Pazar i prebaciš porodicu“. Skoro da ne vjeruje, pita da li je to moguće. Objašnjavam mu da ja ne mogu doći, ali da će automobil dovesti moj brat. Prošlo je dvadeset minuta, moj brat je dovezao auto, Bato je sjeo u njega, smjestio porodicu, a potom me zove telefonom, zahvaljuje se i kreće ka Novom Pazaru. „Ništa se ne zahvaljuj, samo mi se javi kada stigneš kući“. Oko 23 sata me zove, obavještava da je stigao i nastavlja sa zahvaljivanjem do neba...
Tri dana je Miloradov auto bio kod Elvedina Bata u Novom Pazaru. Kada je nabavio potreban dio, krenuo je nazad ka Kolašinu. Milorad ostavlja sve poslove, jer je sada najvažnije – sačekati Bata. Priznaje da je susret bio dirljiv za obojicu. Sjede, pričaju, a Bato traži da se fotografišu kako bi pokazao prijateljima da sada ima „najvećeg“ prijatelja – Milorada Mujovića iz Kolašina. Pozdravljaju se i dogovaraju naredne susrete.
Milorad četiri mjeseca radi sa auto-šlepom. Za 32 godine života je, kaže, od svog oca Vesa Mujovića i ostalih članova porodice naučio je da prije svega dobrotu treba ponuditi svijetu oko sebe.
