Problemi nastaju kada osnovne religijske postavke postanu sredstvo manipulacije raznih tumača i posrednika između boga i vjerujućeg. Zato je sa tog aspekta možda preciznije govoriti o zloupotrebi vjere, nego o stvarnom vjerskom fanatizmu i zaluđenosti. Plaštom vjere i borbe za navodna religijska prava zaogrću se najprizemniji političko – materijalni interesi. Bogomdani primjer za to može biti Crna Gora i njen aktuelni trenutak. Fanatizam se javlja kao posebni fenomen, bilo da je riječ o zastranjivanju u vjeri, bilo da se radi o poremećaju uma i gubljenju logičkog rasuđivanja.
CRNOGORSKO NASLJEĐE
Ranije smo dosta pisali o crnogorskom specifičnom odnosu prema religiji, crkvi kao instituciji i vjerovanjima. Pominjali smo popa Mića, čaktare na ovnu kojim bi vojvoda Miljan Vukov najavljivao dolazak vladike, unošenje u crkvu jednoga starca koji je bolovao, da bar jednom vidi i zna što je to crkva, jer čitavoga života nije u nju ušao, do zakonske obaveze da popovi moraju nositi odeždu. Da ne pominjemo zgranutost i začuđenost ruskih oficira, Pučkova i Dolgorukova, koji su zbog odnosa prema crkvi i religiji uopšte, pisali porazne izvještaje o Crnogorcima. Oni su smatrali da su Crnogorci „udaljeni od hrišćanstva i čovekoljublja“ i da njima „vladaju tri duha: pravoslavno-crnogorski, venecijanski i turski“.
Vjerovatno je Rusima smetalo to što nije bilo vjerske isključivosti, fanatizma i slijepe odanosti. To će biti uveženo nekoliko vjekova kasnije, jer u XVIII vijeku još uvijek nijesu bili iščezli tragovi prošlih vremena i dobrog nasljeđa. Hrišćanstvo je u Duklji/Zeti/Crnoj Gori veoma rano imalo svoje značajne institucije, đe je na prvom mjestu bila Barska nadbiskupija. Nakon raskola crkve 1054. godine, Zeta je ostala pod njenom jurisdikcijom i stanovništvo je bilo pretežno katoličke vjeroispovijesti. Prvi prodor pravoslavlja, osim od strane Vizantije, načinjen je tokom okupacije Zete od strane Raške, koju je predvodio Stefan Nemanja. Kao što se zna, Nemanja je rođen u Zeti i kršten u katoličkoj crkvi. Kasnije je u Raškoj/Srbiji primio pravoslavlje. Njegov sin Vukan, kao namjesnik Zete, vladao je njom kao katolik. Stefan Prvovjenčani dobio je kraljevsku krunu od pape itd.
Bitniji period za razumijevanje vjerske tolerancije u Crnoj Gori bio je period vladavine Balšića, druge crnogorske dinastije. Balšići su obnovili crnogorsku državu dukljanskog perioda, prihvatajući prozapadnu orijentaciju. Oni su naizmjenično za državnu vjeru proglašavali katoličanstvo i pravoslavlje.
POVRATAK U KATOLIČANSTVO
Po nekim podacima Balšići su do 1369. bili pravoslavci. Tada su, nakon dugih pregovora, prihvatili da se vrate u „vjeru prađedovsku“, tj. u katoličanstvo. Tim povodom papa Urban V je poslao, u proljeće 1369, pismo trojici sinova Balše I: „Plemićima, braći Stracimiru, Đurđu i Balši, županima Zete, milost u sadašnjem vremenu, po kojoj će steći slavu u budućnosti. Duh naš kliče u Gospodinu, jer se milosrdno udostojio da vam podari spoznaju, pa ste vi, koji ste do sada ostali nesjedninjeni hrišćani u greškama mraka i sjeni vječne smrti, otpočeli mudro savjetovati sopstvenim dušama i dušama vaših podanika, da bi svjetlost istine prihvatili... Namjeravate, sa poštovanjem i iskrenim srcima pridružiti se poslušnosti i pobožnosti prema presvetoj Rimskoj Crkvi, majci i učiteljici svih vjernika, da u njoj trajno ostanete i da se učite od nas, koji smo bez zasluga Hristovi namjesnici na zemlji, na koji način treba da se krećete putem božijih izaslanika...“ U to vrijeme nije bilo neobično da zajedno šetaju pravoslavni i katolički/benediktinski monasi.
Pravoslavlje je faktički učvrstio Ivan Crnojević, prenošenjem mitropolije na Cetinje, čime je 1485. utemeljena Crnogorska pravoslavna crkva. Ne bi trebalo zaboraviti da se Ivan Crnojević, kada se nalazio u izgnanstvu u Italiji, zavjetovao u katoličkoj crkvi Sv. Bogorodice, u Loretu, da će u njenu čast podići crkvu, ako mu pomogne da se vrati u svoju zemlju. Crnojevići su, uz borbu za slobodu, bili i renesasni duhovi.
SVJETOVNO NAD VJERSKIM
Kao primjer posebnog gledanja na vjerska pitanja može poslužiti Njegoš koji je, iako vrhovno svješteno lice svoga doba, davao primat svjetovnom. O tome śedoči zapis Vuka Karadžića: „Da je vladika pokojni mogao koga mjesto sebe postaviti vladikom, a sam da ostane svjetovni vladalac, to bi on jamačno bio učinio; ali budući da je već bio zavladičen, tako toga nije mogao učiniti nego je pod imenom vladike samo življeo kao svjetovni vladalac. Kad bi on priznavao da Crnogorci svoga vladaoca poštuju samo zato što je osvećeno lice i da se boje njegove anateme, onda on n.p. ne bi išao u pantalonama i u kaputu s bičem u ruci, ni u bjelači i pod tokama s fesom na glavi, nego bi se odijevao u anterije i ćurkove i na glavi bi nosio kamilavku, kao što se odijevaju naše vladike po carstvu turskome i kao što se sv. Petar odijevao“.
Knjaz Danilo dao je svoj doprinos regulisanju nekih vjerskihobreda i zabluda vezanim uz to. Zabranjivao je bajanje, bacanje kletvi i sve ono što zloupotrebljava neukost naroda i što podstiče sujevjerje. Strogo je zabranio sva proročanstva, zapise i njima slične molitve. U Zakoniku je predvidio i zabranu raspusnog proslavljanja slave. U čl. 88. piše: „Poslužbica krstnog imena i torbice po danas više biti ne smije, budući da takovom poslužbicom ljudi samo svoje imuće razsipaju, pak postaju siromasi; koji li ovo ne posluša, već bi preko ovog zakonog postanovlenija činio, taj će biti oglobljen sa talijera dva ili kastigat tavnicom.“
PROMJENA ZA SVE
Što se tiče odnosa prema vjeri sve se mijenja nasilnim ukidanjem države i Crnogorske pravoslavne crkve poslije 1918. godine. Uvedena je vjeronauka u škole, kao jedno od sredstava bržeg posrbljavanja Crnogoraca i brisanja nacionalnih obilježja. Pošto prilično dugo pamtimo, možemo prenijeti pričanja mnogih, tako da ne znamo nijedan slučaj da neko, ko je u periodu između dva rata išao u školu, nema izrazito negativan stav o nastavi vjeronauke. Pojavom fašizma u Evropi počinju da se javljaju i trendovi u pravoslavnoj crkvi koji odstupaju od osnovnog učenja. Vladike Nikolaj Velimirović i Justin Popović postavljaju novo učenje SPC nazivajući ga „svetosavlje“. U osnovi, sa Svetim Savom imaju malo dodira. Vjerovatno ni sami nijesu sanjali da će eskalacija njihovog učenja u najiskrivljenijoj varijanti zapljusnuti Crnu Goru. Mada, lično nam, namjesnici-apostoli više liče na iskrivljenu varijantu jurodivih.
Inače, jurodivi se isključivo vežu za prostore Vizantije (na istoku) i Rusije. U pravoslavlju postoji više vrsta svetitelja, u zavisnosti od vrste podviga i načina života – apostoli, proroci, mučenici, prepodobni i jurodivi. Osnovno značenje jurodivosti je „ludost Hrista radi“. Ne znam da li je podobna novokomponovana crnogorska varijanta „ludost (H)Rista radi“. Jurodivi koriste šokiranje i nekonvencionalno ponašanje, koje ih „pri punoj svesti i odgovornosti, lišava razuma, opšteprihvaćenih moralnih normi i pravila ponašanja“. Oni vode dvostuki život, spoljašnji van svih ograničenja i zakona i unutrašnji, koji je poznat samo bogu i vodi u svetost. U Rusiji je jurodstvo doživjelo procvat, proglašavanjem nekoliko svetitelja, ali je na kraju zabranjeno i progonjeno od same crkve.
„VJEČNE ISTINE“
Poseban problem dolazi kada se neke „vječne istine“ serviraju sa najviših crkvenih adresa. Tada nastaju posljedice po cijelo društvo i njegov put u budućnost i hvatanje koraka sa razvijenim svijetom. Na to je ukazalo par srpskih intelektualaca. Bogdan Bogdanović, arhitekta i mislilac, nekadašnji gradonačelnik Beograda, u jednom intervjuu 1993. godine, ovako je to sažeo: „Kada ste ateist, ili tačnije agnostik, bolje vidite ko veruje a ko ne veruje u Boga. Ja cenim, duboko poštujem kad vidim da neko veruje. Ponekad i zavidim. Ali, kad gledam tu našu popovsku falangu, osim ovog nesretnog patrijarha Pavla, koji valjda, valjda veruje u Boga... drugo je sve sam razbojnik. Sve sam radikal. Čemu sve to? Pa zar ih nije strah..? Jednu od rijetkih nada mi uliva Crna Gora. Ja Crnu Goru poznajem i volim i za mene ona predstavlja nesumnjivi politički i nacionalni entitet u onoj mjeri u kojoj to Crnogorci određuju. I sad, tamo idu neki ljudi da vam se u to mešaju: Ćosić da vas na moravskom akcentu podučava da ste dehristijanizovani, ili onaj Amfilohije, koji se, kao i svi iz SPC, ne bavi Crkvom već politikom... Secite vi meni obe noge ako taj Amfilohije veruje u Boga.”
Na svoj vispreni način, ove pojave je prokomentarisao i kolumnista Tomislav Marković: „Nije problem u tome što jerarsi SPC-a u Boga ne veruju, već u tome što ne veruju ni u Božje zapovesti, ni u elementarne etičke postulate, ni u empatiju, ni u to da se prema ljudskim bićima ne treba odnositi kao prema krpama. Ukratko – problem je u tome što ne veruju ni u šta. Osim, eventualno, u sopstveno blagoutrobije i lično zadovoljstvo, u luksuz, skupa kola, posede i ostale ovozemaljske tričarije. I u boginju Naciju koja im dostavlja sve te nepotrepštine u ogromnim količinama.“
Sad im naši jurodivi apostoli sve to nude na tacni. Uz ove zimske blage dane, umjesto upućivanja lijepih želja bližnjima, još jednom ćemo morati da gledamo primitivno promovisanje novih tradicija, koje pripadnici crkve čije je śedište van Crne Gore, koriste za negiranje svih crnogorskih identitetskih obilježja.
DUHOVNO SLJEPILO
Iskrivljena jurodivost i slijepo istrajavanje na samo jednoj istini i tumačenju vode u fanatizam, koji je bliski pratilac religioznosti. Na žalost, živjeli smo u društvu koje je tolerisalo fanatizam, pošto je dolazio od većinske vjeroispovijesti. „Vjerski fanatizam je duhovno sljepilo višeg nivoa, jedna (od mnogih) vrsta ludila. Fanatizam počinje zanesenošću nekom idejom ili vjerovanjem koje nema racionalno uporište niti naučno, vjersko ili ideološko opravdanje.“ Vjerski fanatici ignorišu i ne prihvataju naučne istine, zakonitosti, pogotovu razum i logičko razmišljanje. Ne postoje nikakvi dokazi koji bi nekoga zamuzenoga i zaluđenoga mogli razuvjeriti oko onoga u što slijepo vjeruje. „Svaka normalna osoba koja ima pogrešno vjerovanje jer je indoktrinirana ili dezinformisana, lako će se korigovati kad sazna istinu. Međutim, to sa fanaticima nije slučaj. Fanatik se hvata za neke minorne detalje koje koristi kao „dokaze“, dok istovremeno potpuno zanemaruje jasno izložene činjenice.“
