Knjiga “Vladimir Đ. Popović (1884-1928)” predstavljena je sinoć u Kraljevskom pozorištu Zetski dom. Riječ je o prvoj knjizi u okviru projekta Prijestonice Cetinje Montenegroegzyl, koji obuhvata književni opus istaknutih ličnosti političke, državne i nacionalne misli crnogorske emigracije u periodu od 1917. do 1934. godine.
Kroz projekat Montenegroegzyl, Prijestonica Cetinje objedinjuje brojna djela znamenitih istorijskih ličnosti i crnogorskih patriota napisanih na crnogorskom, francuskom i italijanskom jeziku u jedinstvenu ediciju, sa željom da se afirmišu i sačuvaju od zaborava patriotske i tradicionalne vrijednosti uglednih crnogorskih ličnosti u emigraciji, koje zavređuju pažnju i poštovanje.
Sekretar Sekretarijata za kulturu Prijestonice Željko Vušurović kazao je da je ono što se desilo Crnoj Gori nakon srpske okupacije 1918. pokrenulo kod Prijestonice Cetinje želju da zakorači u ovaj poduhvat i oda priznanje svima onima koji su umrli daleko od ovog gordog krša sa željom da naša Crna Gora bude bolje.
„Ni dan danas mnogi od nas ne znaju koliko je riječi razbacano od Italije, preko Španije, Francuske, Švajcarske, do daleke Argentine, a koje su tražile međunarodnu pomoć za ovu nesrećnu zemlju da bi spriječili njen nestanak nakon velikosrpske okupacije i nelegalne Podgoričke skupštine. Zbog toga se današnja vlast Cetinja potrudila da u saradnji sa renomiranim naučnicima pokuša otrgnuti od zaborava sve te gorke istine koje razobličavaju mitove i lažnu istoriju tog vremena koju nam serviraju više od jednog vijeka“, kazao je Vušurović.
Prema riječima akademika Šerba Rastodera ideja za nastanak edicije Montenegroegzyl nastala je na Cetinju.
On je zahvalio gradonačelniku Prijestonice na, kako je kazao, prihvatanju inicijative da sistematski, intelektualno i naučno utemeljeno pokušaju sakupiti sve ono što je intelektualno nasljeđe jedne grupacije ljudi koja je bila u egzilu tih teških godina.
„Najčešće su njihova djela prevođena na nekoliko svjetskih jezika, distribuirana po različitim evropskim i svjetskim institucijama, slata uglednim pojedincima, prijateljima i podržavaocima crnogorske borbe. Razlog zanemarivanja ove bogate zaostavštine leži u tome što su istraživači crnogorsku nacionalnu i državotvornu svijest tražili kod komunista i tako nehotice doprinijeli razvijanju stereotipa o tome da su Crnogorci „Đilasova tvorevina nastala u Titovom Jajcu“, odnosno širili stereotip o srpskoj sparti. Suština leži u tome da je crnogorska nacionalna i državotvorna svijest kao eksplicitno objašnjiva činjenica nastala u odbrani Crne Gore i poprimila veliki prostor u literaturi koja uglavnom nije bila poznata“, kazao je Rastder.
Istoričar Novak Adžić podsjetio je da je Vladimir Đurov Popović značajna istorijska ličnost savremene istorije Crne Gore prvih decenija 20. vijeka kojega je borba za Crnu Goru, iz uvjerenja, bez ikakvog interesa koštala glave, porodice, a prije svega zdravlja.
„Vladimir Đurov Popović umro je vrlo mlad, u 44. godini života, u Nici na Azurnoj obali u Francuskoj, kao izgnanik koji je odbio da se vrati u Kraljevinu SHS koju je smatrao okupatorom vlastite domovine, koji je odbio sve moguće amnestije i taj njegov politički egzil ga je rastavio od svoje porodice koja se iz egzila morala vratiti ranije. On je umro sam, na jugu Francuske gdje se i danas nalazi njegov grob u egzilu“, kazao je Adžić.
O knjizi su govorili i prof. dr Nebojša Vučinić i unuk Vladimira Đ. Popovića Vladislav Vanja Popović koji su zaključili da je pojava ove edicije od izuzetnog značaja za Crnu Goru.
Vladimir Đ. Popović (1884-1928) bio je istaknuti crnogorski suverenista, raniji sekretar Velikog suda Crne Gore, bivši gradonačelnik Cetinja, a zatim predsjednik Komiteta crnogorskih izbjeglica i član administracije crnogorskog kraljevskog dvora i Vlade u Parizu (Nejiu) i Rimu.
Vladimir Đ. Popović je od 1922. do 1924. godine bio ministar pravde u crnogorskoj Vladi u egzilu na čijem čelu se nalazio general dr Anto Gvozdenović. Bio je uporni i nepokolebljivi borac Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore, za obnovu njene državne nezavisnosti i u toj borbi ostao je dosljedan do smrti 1928. godine u Nici, na Azurnoj obali u Francuskoj, gdje je i sahranjen.
