Nijedan zločin, nijedno zvjerstvo razularene i od vlasti otvoreno podsticane soldateske, nije tako pažljivo skrivano, tačnije zabranjivano da postane sastavni dio narodne memorije, kao zločin srpske vojske izvršen nad Crnom Gorom 1918. godine. I ako je takozvani krvavi, odnosno Bijeli teror, trajao sve do 1929. godine, sjećanje na njega se bukvalno moralo izbrisati istog trenutka kada bi konkretni zločin bivao izvršen. Čitavo vrijeme između dva svjetska rata karađorđevićka vlast je ne samo hapsila, nego i podvrgavala raznovrsnim mučenjima osobe kod kojih bi bilo nađeno ma kakvo skriveno svjedočanstvo zločina „ujediniteljske“ braće. Nepominjanje, ni u primisli, brojnih okupatorskih zvjerstava, posebno u porodicama stradalih u Božićnom ustanku, koje su i najviše nadzirane i terorisane, predstavljalo je više nego nepisanu zabranu.
Prošao je više nego mučni dvadesetogodišnji međuratni period, u kome su vlasti nekim crnogorskim porodicama bukvalno zabranjivale da oru i siju na svojoj zemlji, a porezi na zemljište bivali trostruko veći nego u Srbiji, da bi, poslije okupacije Jugoslavije, sjaj vjekovnog crnogorskog slobodarstva buknuo 1941. godine, Trinaestojulskim ustankom, i izlio se, ne samo na okupatora, nego i na podrazumijevajuću neljudsku domaću međuratnu upravu. Došla je, konačno, golemom krvlju i herojstvom plaćena sloboda, da bi nova komunistička vlast nastavila još oštrije, u ime navodnog bratstva i jedinstva, da zabranjuje sjećanje na srpske zločine od 1918. godine.
Svako je bio apriorno sumnjiv i nerado gledan ako bi samo pomenuo postojanje vjekovne Crnogorske pravoslavne crkve, ukinute poslije Podgoričke skupštine 1918. godine. Komunizam je, što je bilo potpuno nerazumljivo i neočekivano, nastojao, da još dosljednije od Karađorđevića, zatre svako sjećanje na nestanak crnogorske države 1918. godine, pa i blistave stranice crnogorske istorije, čak ne pominjući ni nelegalnost takozvane Podgoričke skupštine, već je u školskim udžbenicima najčešće označavajući kao „ipak progresivan čin“.
Da je Crna Gora u komunizmu, sve do njegovog kraja januara 1989. godine, živjela kao, u prvom redu, sluga Srbije, svjedoči ponižavajuća kolektivna ostavka crnogorskog komunističkog vođstva, početkom januara 1989. godine. Naravno, po beogradskoj zapovijesti, a predstavljenoj autentičnom voljom crnogorskih građana. Za višemjesečna poniženja, kojima su na brojnim mitinzima crnogorski rukovodioci bivali prozivani i omalovažavani, iako nedužni, nijesu izustili ni jednu riječ otpora ili bar pokušali ma kakav vid odbrane. Tako ujalovljena, razmozgovana Crna Gora, bez elementarne svijesti o sebi i svojim potrebama, postala je više nego lak plijen velikosrpskim ambicijama započetim takozvanom Antibirokratskom revolucijom, a nastavljenim četvorogodišnjim krvoločnim ratovima po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Da Crna Gora i danas, u statusu suverene države, ne umije da uoči i valorizuje sopstvene vrijednosti, nego, kao vazda, očekuje sugestije iz Beograda, svjedoči posmrtna sudbina Milovana Đilasa.
Đilas je, bez imalo sumnje, jedna od najznačajnijih ličnosti jugoslovenskog partizanskog rata i revolucije, kasnije planetarno najpoznatiji disident koji to nije, kao brojni istočni disidenti, postao iz konclogora i komunističkih mučilišta u Sovjetskom savezu, i drugim istočnim socijalističkim demokratijama, nego se protivu nakaznih pojava u komunizmu, pobunio bukvalno sa vrha vlasti, i iz najvećeg vladajućeg komfora namijenjenog pobjednicima u Drugom svjetskom ratu.
Đilas, osoba očaravajuće harizme i raskošnog književnog i drugog talenta, nesumnjivo dokazani revolucionar, nije mogao da podnese prostačku glad svojih ratnih drugova, koji su kao pobjednici kidisali na komfor i luksuz navodno poraženih buržuja, ili željni dugo sputavanih čulnih zadovoljstava, brzometno ostavljali svoje ratne drugarice i iskrene sapatnike, za račun mladih glumica ili balerina. Poznato je da Đilas nikad nije žudio za komforom, bio i u zatvoru zadovoljan samo ako mu ne zabranjuju knjige i hartiju za pisanje, zgrožen specijalnim prodavnicama za UDB-u i rukovodstvo, u koje nije mogao priviriti ni jedan takozvani obični građanin – riječju stvaranjem nove klase, čije je postojanje munjevito rušilo sve njegove, i drugova, mladalačke iluzije o komunističkoj budućnosti. Pokušavao je da iznosi u javnost slične pojave, da bi ubrzo izazvao preveliki gnjev i konačno odlučio da se odrekne komunizma, ali ne moralne čistote i uzvišenosti partizanske borbe, o kojoj je napisao najbolje stranice u jugoslovenskoj ukupnoj memoaristici, pod naslovom Partizanski rat.
Nikad nije javno zamjerio gomili ratnih drugova i revolucionara, koji su ga histerično napali, kao izdajnika, na onom čuvenom partijskom plenumu, nikad ni jednom riječju povrijedio Tita kao svoga ratnog komandanta, nikad roptao protivu zatvora i uslova u njima, ili stalno vidljive udbaške pratnje na kratkom boravku na slobodi. Beogradu je ostao trajno zamjeren čuvenim člankom O Crnogorskom nacionalnom pitanju, Borba, 1. maja 1945. godine, gdje pored tvrdnje o nespornosti crnogorske nacije, da bi koliko toliko ublažio gnjev srpske nacionalističke čaršije, dodaje potpuno nelogično kako nacionalni Crnogorci potiču od Srba. Đilas je to objavio u vrijeme kad je bio bukvalno nedodirljivi autoritet i kad niko nije smio ni pokušati da mu se suprotstavi.
Što tekstom o crnogorskom nacionalnom pitanju, što Đilasovom odavno izraženom željom da bude sahranjen u svome crnogorskom zavičaju, što, bez obzira na srbovanje, njegovom višedecenijskom opsjednutošću Njegošem, na za Srbe nedovoljno čak razumljiv način, na odsustvo i jedne polurečenice kojom bi Đilas odobrio Slobodanove ratove, i ako je bio još lucidan kao u mladosti, Srbija se jednostavno nije mogla grabiti za Đilasa.
A što rade Crnogorci? Oni, po običaju nijesu svjesni sopstvenih vrijednosti, sve dok im to ne priopšte sa strane. Ćute i čak se tek prije neki dan usude da u svome glavnom gradu daju ulicu najpoznatijem Crnogorcu svih vremena. Kako bi neki drugi, pa i razvijeniji, bili ponosni i kako bi u vlastitom postojanju ime sličnog kapaciteta pametno valorizovali? Teško je sa kastriranom nacionalnom memorijom! A možda još teže sa više od šezdeset godina prisutnim strahom od davno počivšeg Aleksandra Rankovića?!
Pomenimo samo da je Đilas jedno od najkrupnijih imena u crnogorskom i jugoslovenskom književnom panteonu, osoba najviše književne kulture i nezaboravne stilske magije.
