Pandemija je i one koji to nijesu naročito voljeli uvukla u svijet online komunikacija, a ponedjeljak u podne zvučao je kao idealno vrijeme za virtuelni sastanak u doba godine predviđeno za kovanje planova i dogovaranje prvih koraka nakon što se list na kalendaru okrene. Pridružili ste se sastanku putem Meet aplikacije, došao je red na izlaganje za koje ste se cijelog vikenda pripremali, a onda je u trenutku, kao u vrijeme starih telefonskih centrala, veza odjednom prekinuta.
Dok ste se pribojavali da će vaš nestanak sa mreže neko možda protumačiti kao nemogućnost savladavanja treme ili nedostatak informacija bespomoćno ste pokušavali da mejlom obavijestite ostale učesnike virtuelnog sastanka da imate problem s konekcijom, no baš tad vas je i Gmail izdao. Očajni odlazite na YouTube da misli usmjerite ka nekoj muzici, međutim ni to vam se ne da...
Ovako ili približno ovome je većini radnog naroda Evrope i tek nekim noćnim pricama Amerike izgledao dan u kojem je mnogo toga planirano – dan koji je pokazao da skoro čitavu godinu možemo bez konferencija, noćnih izlazaka, putovanja, proslava i prijateljskih zagrljaja, ali da bez onoga što nam pruža Google ne možemo ni sat.
Društvene mreže izgledale su kao da su za većinu korisnika interneta bile jedini prozor u svijet – a ovaj tehnološki gigant je svoju mrežu Google+ ugasio čim se uvjerio da je besmisleno takmičiti se sa Facebookom. To je jedini segment u kojem je Google priznao poraz i odlučio da digne ruke od nečega što nikada nije zaživjelo, okrećući se onome čemu je zacrtana globalna popularnost. Na društvenim mrežama nizala su se pitanja zabrinutih korisnika i meme objave, dok su se velike kompanije utrkivale koja će ovu pauzu iskoristiti što bolje za merketinšku poruku.
Nakon simpatičnih momenata kojima se kratilo vrijeme čekanja otvoreno je pitanje globalne zavisnosti od samo jednog velikog ponuđača tehnoloških usluga i njegovog ekosistema u kojem je tek sad ogoljen problem centralizovanosti unutar istog entiteta, čak i kada uz pomoć dvadesetak dostupnih servisa djeluje decentralizovano, budući da to dalje upućuje na zabrinutost za kontinuitet poslovanja i dostupnost informacija.
Vjerovatno mnogima tek sada postaje jasnije zbog čega su institucije Evropske unije već čitavu deceniju toliko uporne u nastojanju da utvrde pravila od kojih čak ni globalni igrači neće biti izuzeti. No, bez obzira na to da li se nekome čini da EU pretjeruje u namjeri da ostvari neke ciljeve, u ovom slučaju od izuzetno velike važnosti je da potrošači razumiju značenje tehnološkog centralizma i načina na koji takve okolnosti utiču na potrošačku slobodu. U svijetu gotovo potpune globalne povezanosti Google u pojedinim segmentima ima apsolutni monopol.
Ova kompanija je otprilike nakon sat vratila u funkciju sve servise u čijem je radu bilo prekida, ali je ono što se dijelom izgubilo povjerenje u njegovu moć da čuva sve ono što korisnici žele da bude sačuvano, uz otvoreno pitanje u kojoj mjeri upravo oni dijele ili preuzimaju rizik promjena koje mogu da uslijede ubuduće, zbog kojih bi mogli ostati bez digitalne imovine.
Ove okolnosti bile su povod za razmišljanje o ulozi digitalne tehnologije u našem životu, jer je na trenutak sve izgledalo kao da je Zemlja prestala da se okreće, a zapravo samo servisi jedne kompanije nijesu funkcionisali skoro sat. Ako uzmemo u obzir broj korisnika na koje se ovo odnosilo, zapravo sve i jeste djelovalo kao da je svijet stao, jer većina ljudi u ovakvim situacijama nema spremnu nikakvu rezervnu opciju.
Nije samo Google taj koji nas u ovom slučaju tjera da se zabrinemo za to u kojoj mjeri zapravo gospodarimo sopstvenim digitalnim prostorom. Pomislimo samo na sve digitalne baze na servisima uz pomoć kojih pristupamo određenom filmskom ili muzičkom sadržaju. Vjerovatno vam se makar jednom desilo da na ekranu pročitate poruku da određeni sadržaj (više) nije dostupanu u zemlji iz koje mu pristupate.
Dakle, ne možemo kada god poželimo, čak i kada neke servise platimo, putem interneta gledati film, seriju ili slušati muziku koju želimo, niti praviti virtuelne ulaske u muzeje i galerije baš svuda iako smo bezbroj puta uvjeravani da je „sve na internetu“, što znači da se naš pristup kulturi i umjetnosti svodi na ono što kompanije koje upravljaju digitalnim prostorom finansiranim milionima naših sitnih pretplata odluče da gledamo i slušamo. Vjerovatno vam sada manje čudno djeluju oni ljudi koji pričaju o kupovini gramofonskih ploča, a da ne govorimo tek o onima koji ističu da su srećni jer su uspjeli da kupe prva DVD izdanja filmova čije su scene kasnije izbacivane i mijenjane na način na koji je to, na primjer, rađeno u Ratovima zvijezda.
Googleov pad nije ni prvo ni posljednje što smo u online prostoru identifikovali kao privremeni prekid rada, iako je nesumnjivo do sada najveći, jer je trajao relativno dugo u poređenju sa bilo čim u internet svijetu gdje sekunde nekada opredjeljuju čitave procese, a i odnosio se na najveći broj korisnika. Slične prekide su, iako s kraćim trajanjem, imali i Facebook, Amazon, Twitter, što znači da ih možemo očekivati i ubuduće.
Teško je predvidjeti kakav je krah u online svijetu moguć u budućnosti, jer čak i da se ponovi isti tehnički problem ostale okolnosti čine da on ima različite efekte. Ako se Twitteru, na koji se nedavno preselio sav politički život, desi što i Googleu prekjuče vjerovatno kao toga dana nećemo imati osjećaj da je život stao, već ćemo makar na kratko osjetiti ljepotu bavljenja drugim životnim temama.
