Smatram da je najveća prepreka svakog ko crta ili se bavi kreativnom rabotom, pomirenje sa tim da će napraviti ogroman broj grešaka. A kad kažem ogroman broj, mislim na toliki da vam u jednom trenutku dođe da sjednete u ćošak sobe i plačete, razmišljajući što se niste odlučili za profesiju kuvara ili uzgajivača bonsaia.
Što se prije pomirite sa tim da vas ruka nekad neće poslušati i da baš ta kritična linija jednostavno neće da se nacrta kako ste zamislili, prije ćete shvatiti da crtanje nije zasnovano na talentu već na iscrpnom radu i vježbi.
Da bi se ruka i mozak udružili i te linije konačno nacrtali po vašoj zamisli, potrebno je iscrtati metre i metre linija, elipsi, pravougaonika kako bi se stvorila memorija mišića i da bi linije izgledale što prirodnije. Moja preporuka za vježbe tog tipa je sajt Draw a Box, gdje možete dobiti savjete za crtanje organizovane u lekcije. Osim toga, postoji veliki broj sajtova gdje možete za minimalnu nadoknadu ispratiti predavanja poznatih umjetnika i ilustratora, a neki od mojih favorita su Udemy, Lynda i Domestika.
Sad kad smo savladali linije ipak će se nekada dešavati greške, ali minimalnom broju i ništa što ne može gumica da riješi. Velika razlika je što ćemo do željene linije doći u razmaku od dva pokreta ruke umjesto frantičnog povlačenja linija dok nas zglob ne zaboli, puš pauze, još jedne ture pokušavanja i konačno odustajanja crtanja za taj dan.
Takođe, ukoliko ste se odlučili za digitalni crtež, preporučujem da nabavite tablu za crtanje, neki osnovni Wacomov model, jer ćete brže ispraviti greške (sveta skraćenica svih dizajnera ctrl+z) i postaćete eco-friendly, izbacujći potpuno papir iz upotrebe.
0
Idemo par koraka dalje, savladali ste osnove digitalnog crteža, počeli ste da stvarate ilustracije i stripove. Uspjeli se da dobijete kvalitetnu ideju i upućeni ste u proces, pretpostavljate da je vjerovatnoća za grešku minimalna? Što bi rekao Dvajt Šrut iz američke serije Office, „False!“, vjerovatnoća za grešku je ista kao i kad aposolutno nemate pojma o osnovama crtanja.
Često sam se susreo sa nečim što nazivam „umjetničkim sljepilom“, momenat gdje ne uviđate grešku u svom radu dok vam je neko drugi ne ukaže. Linije su savršene, kombinacija boja koju ste zamiješali u Photoshopu su idealne, sve vam se uklopilo, ostalo je još da stavite potpis i neko u prolazu kaže da su glave karaktera „pomalo čudne u odnosu na tijela“. I onda shvatite da vam likovi, neplanirano, izgledaju kao male lizalice. Nakon što bi sami sebi nanijeli popriličnu fizičku štetu, pomirite se sa tim da morate početi rad od nule.
U ovih par godina koliko radim na projektu Zaglavi se, dešavao se popriličan broj grešaka, pa čak i kada su stripovi počeli da izlaze „Objektivu“, Pobjedinom vodiču za film, TV i muziku. Često se dešavalo da u samom procesu skiciranja, moja velika prijateljica i urednica Marija Ivanović da veto na određene koncepte, kao što je naprimjer bila mačka Brankica u bikiniju sa šest grudnjaka (veoma sam srećan što taj crtež nije ugledao svjetlo dana). Takođe dešavalo se da nekad ne koristim reference za crteže i strip sa kameleonima, tj. onim što sam ja smatrao da su kameleoni crtajući ih „iz glave“, izgledao je kao da je bio storyboard Ridlijevog „Aliena“. Nekad se desi i da određeni detalji izmaknu ne samo meni, već i Marijinom budnom oku i tako dobijemo kauboja sa dvije lijeve ruke, likove sa viškom prstiju (od 6 pa naviše) ili pogrešan tekst u punchline-u (stavili smo u stripu gdje nula muva osmicu, da se sa nulom ne množi, što je opet dokaz da smo Marija i ja jedva završili gimnaziju zbog matematike).
Naravno da sve gore navedeno izaziva određenu dozu frustracije, ali na kraju, i to je sve dio procesa učenja jer najbolje naučimo na greškama koje nas najviše zabole. Sati crtanja koje uložimo u neki rad sa greškom i nisu bačeni, jer ih tada trajno pamtimo i po mogućnosti izbjegavamo u širokom luku. Najbolji način da vidite svoj napredak i koliko ste zapravo naučili upravo na tim greškama je da se vratite par godina unazad i vidite kako ste crtali određene likove. Od jednostavnih ravnih likova bez definisane sijenke i ekspresije lica, doći ćete do potpuno stilizovanog karaktera sa mekim i tvrdim sjenčenjem, vidljivom reakcijom na licu, idealnom kombinacijom boja koje ne utapaju aktere u pozadinu i jasno pozicioniranim kadrom.
Kako reče Oskar Vajld „Život imitira umjetnost“, tako da su greške sastavni dio ljudskog iskustva i ne treba bježati od njih već ih što prije prihvatiti i usvojiti kao jedan od alata za učenje.
