Iskoristiću frazu koja je toliko izlizana da bi mogla da se koristi kao klizalište, da sam svaki put dobio euro za rečenicu „A što ne na crtaš *random ideja*, tebi je to lagano“, vjerovatno bih do sada mogao sve te ideje da crtam sa neke plaže na Ibici.
Okej, možda je pretjerivanje, ali sasvim sigurno bih mogao kupiti neku kućicu na Adi sa pristupom iole pristojnom internetu. U svakom slučaju, proces crtanja je poprilično složen i što se duže bavite ovim poslom, postaje komplikovaniji i komplikovaniji.
Ali krenimo redom. Prvo i osnovno je ideja. Kao što smo već govorio u prethodnom tekstu, „A da probaš sa robotima?“, i to je jedan proces za sebe, ali ukoliko smo prešli prvu prepreku, fokusiramo se na reference.
Većina ljudi misli da ilustratori sve crtaju „iz glave“, tačnije, samo zamisle i olovka im to nekako pretoči u oblik na papiru. Istina je da i najveći umjetnici moraju imati modela ili određenu fotografiju kao bi što vjernije prikazali pozu, oblik ili teksturu.
Uzećemo za primjer strip koji sam radio za Pobjedin dodatak, „Objektiv“ , vodič za film, TV i muziku. Nakon što smo se urednica Marija i ja u „pet do ponoć“, standardno, dogovorili oko teme, koja je ovog puta bila taksista u staroj Grčkoj, počeo sam sa traženjem referenci. Ilustracije dvokolica, ilustrovani prikazi odjeće i obuće starih Grka, frizure, prikaz polisa i okolnih naselja. Možda se čini kao pretjerano za strip od dva kadra, ali sve ovo čini da crtež na kraju mnogo kvalitetniji i prijemčljiviji oku.
Nakon toga, dolazi kadriranje, pozicioniranje likova u odnosu na kadar i tekst. Na početku, često mi se dešavalo da zaboravim potpuno na oblačiće sa tekstovima, i poslije ih je veoma teško uklopiti u kadar, ali na greškama se uči, u mom slučaju na velikom broju grešaka. Prvu fazu radim u specijalizovanom programu SAI, sa kojim se mogu dobiti veoma lijepe linije a na neki način je hibrid između rasterskih i vektorskih programa.
Skice generalno radim svjetlo plavom bojom, kako bih kasnije, kada budem izvlačio finalne linije likova i okruženja, mogao bez problema i ometanja da izvučem željenu liniju. Takođe, na ovaj način mogu da uz minimum napora odredim odnos između likova, samu pozu i pokrete koje želim da prikazuju.
Nakon toga prelazimo na najzahtjevniji dio, lineart, ili finalne linije likova.
U ovom dijelu, definišemo sve što će se kasnije prikazati u stripu, dobiti boju, sijenke i vjerovatno biti poprilično izdetaljisano. Meni oduzima najviše vremena zbog stila kojim crtam, crtam facijalne ekspresije bez nosa i ušiju, a koristim pune jake linije, koje se često moraju uraditi iz jednog pokreta. U ovoj fazi, digitalno crtanje je mnogo zahvalnije od tradicionalnog koje se radi sa tušem i perom ili sa rapidografima, jer se greške veoma brzo koriguju.
Takođe, u ovom dijelu se fokusira na veliki broj detalja, odeću, kosu, prste i već u procesu crtanja se već razmišlja kako će se umjesto linijama određeni elementi popuniti bojom i sijenkama. Koristeći se ovom metodom, nekada lineart izgleda siromašno, što ponekad kod moje urednice Marije izaziva sumnje da li će rad zaista biti kako sam ga predstavio. „Jesi li siguran?“, „Vjeruj mi, kad dođe boja biće vrhunski“, je veoma čest dijalog prije nego što nastavim dalje sa radom.
U trećoj fazi, radim na pozadini, boji karaktera, njihove odjeće, predmeta i ostalog. Često pozadinu crtam iz velikih fleka u Photoshopu, koje kasnije polako i postepeno definišem u odnosu na same karaktere. Da bi se dobio osjećaj dubine, ona se zamagli i na neki način sakrije evenutalne greške. Opet, u drugim situacijama, kada je pozadina ključni dio kadra, često je iscrtavam vektorski u Illustratoru kako bi bile što jasnije i čistije.
Nakon spremne pozadine, boje biram po sistemu teorije boja, boje koje su komplementarne jedne sa drugima u odnosu na pozadinu i koje se neće „utopiti u istu“. Najčešće koristim pastelne i matirane nijanse jer smatram da zajedno sa mojim stilom crtanja doprinose finalnom utisku. Sijenke dodajemo u odnosu na izvor svjetlosti, predmeta i objekata sa kojim karakteri imaju interakciju. Ovo dodatno doprinosi stvaranju perspektive i „oživljavanju“ likova. Potom dodajem određene detalje na odjeći i licu, mekim četkicama kako bi dobili na izražajnosti. Često se desi da ubacim i određene detalje naknadno koji doprinose komičnosti same situacije.
I na kraju, ubacujem tekst. Često se desi da do finalnog dijela crteža dođem u veoma kasnim satima ili u vrijeme kada pekari kreću u prvu smjenu, tako da zajedno sa Marijom prolazim kroz pojednostavljivanje uvodnog teksta i razrade što efektivnijeg punchline-a, kako bi strip bio što komičniji, što je i jednom i drugom Atlasova rabota u to doba noći. Ali, već par godina funkcionišemo po tom principu, tako da smo veterani kasnovečernje rabote.
"Objektiv - Pobjedin vodič kroz film, TV i muziku"
Poslije niza kompleksnih radnji koje oduzimaju poprilično vremena i živaca, dobijamo konačni proizvod, zaokružen strip i sa crtežim i sa bojom. Tako sljedeći put kada budete ilustratoru predložili da „nacrta nešto, njemu je to lako“, imajte na umu ove procese, na kraju, zašto i sami ne probate da to nacrtate?
