I prije nego što su preuzeli poluge vlasti, “oslobodilački“ pobjednici proteklih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori jasno su pokazali svoju narav i namjere.
“Oslobodioci“ hoće najprije da Crnu Goru oslobode od slobode riječi.
Prijetnjom da će zabraniti daljnje izdavanje Dnevnih novina, tužbom protiv Ranka Đonovića, prijetnjama novinarkama Tamari Nikčević i Duški Pejović, histeričnim napadima na Darka Šukovića i Milorada Popovića, “oslobodioci“ su nagovijestili kako zamišljaju slobodu koju namjeravaju donijeti Crnoj Gori.
Iskustvo odgovarajućih “oslobodilačkih“ pokreta u Evropi, naročito u prvoj polovini 20. vijeka, pokazuje da želja za “oslobođenjem“ društva od slobode riječi vrlo brzo prelazi u “oslobođenje“ od slobode javnog djelovanja, od slobode političkog udruživanja, onda od svih drugih oblika ljudske slobode.
Takve “oslobodilačke“ misije kulminiraju u progonstvima, koncentracionim logorima i “oslobađanjem“ od života svih koji su drugačiji!
“Oslobodioci“ bi ipak morali imati na pameti dvije stvari.
Prvo, njihova pobjeda na parlamentarnim izborima jeste legalna, ali nije legitimna. Postignuta je enormnim nedopustivim miješanjem strane države i strane vjerske zajednice u crnogorski izborni proces.
Parlamentarni izbori nijesu donijeli pobjedu, nego poraz demokratije.
Drugo, valjalo bi da “oslobodioci“ razgrnu velove laži kojima su omotali istoriju Crne Gore i da shvate da se Crna Gora uvijek uspijevala oslobađati takvih svojih „oslobodilaca!“ Svi oni biše i pasaše! A Crna Gora ostade!
