Uoči samita u Ženevi sa predsjednikom Džoom Bajdenom u srijedu, ruski moćnik Vladimir Putin bio je bijesan. Ruski sud proglasio je opozicionu grupu na čelu sa Aleksejem Navaljnim ekstremističkom mrežom, nakon sprovedenih akcija u cijeloj zemlji.
Vjeruje se da su sajber kriminalci koji djeluju u Rusiji napali kritičnu američku infrastrukturu, ciljajući na lance snabdjevanja energijom i hranom. A nedjelju dana prije jednodnevnog sastanka dvojice lidera, Washington Post je izvijestio da Rusija planira da Iranu dâ napredni satelitski sistem.
Bilo koji od ovih incidenata bio bi dobar razlog da Bajden otkaže samit koji nikada nije trebalo da postoji. Sad kad je gotovo, još sam više zbunjen zašto se to uopšte dogodilo.
Mogu da odgovorim za Putina, naravno. Diktatori vole događaje koji ih stavljaju u ravnopravnu poziciju sa demokratskim liderima, a druženje nasamo s predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država je najpoželjnija nagrada od svih. Putin je već zabilježio veliku pobjedu čim je najavljen samit, posebno otkako je sam Bajden predložio sastanak. Za Putina to nije bio samo sastanak šefova vlada – za njega je to bio bukvalno najviša tačka, vrh svijeta.
Diktatori vole događaje koji ih stavljaju u ravnopravnu poziciju sa demokratskim liderima, a druženje nasamo s predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država je najpoželjnija nagrada od svih
Putin, koji je legitimizovan na svjetskoj sceni, a kojem je taj status omogućen trgovinskim i ekonomskim odnosima sa Zapadom, izgradio je masivnu, dobro finansiranu policijsku državu u Rusiji tokom 21 godine od dolaska na vlast. Jedina stvarna prijetnja Putinu je gubitak podrške njegovih milijardera, mafije koja upravlja Rusijom i širi korupciju širom svijeta. Sve dok on garantuje za njihovu imovinu u inostranstvu – novac, nekretnine i firme koje su osnovali tako da oni i njihove porodice ne moraju da žive u Rusiji – Putin je na sigurnom.
Nije važno koliko sankcija SAD i Evropa primjenjuju na Rusiju, čak ni one efikasnije prema Magnitski zakonu. Ako Putina i dalje prepoznaju kao velikog šefa i njegovi oligarsi i lideri širom svijeta, on ništa neće smatrati razlogom da promijeni svoje agresivno ponašanje.
Zašto bi? Putina će samit koji ga uzdiže do položaja američkog predsjednika samo ohrabriti. Njegovo razmišljanje vjerovatno ide otprilike ovako: „Bajden me je nazvao ubicom, ali još se sa mnom rukuje i smiješi. Ne idem nikuda“.
Što se tiče Bajdenove administracije, savjetnik za nacionalnu bezbjednost Džek Saliven priznao je da nije bilo „rezultata“ uoči samita u Ženevi i objasnio je da je sastanak „prilika da naš predsjednik njihovom predsjedniku saopšti šta su američke namjere i mogućnosti i [da čujemo] isto sa njihove strane“.
Ali zašto ne vagati onim što Putin najviše želi – moć i status na svjetskoj sceni – i iskoristiti to da se zatraži kraj njegove agresije, od kampanja ubistava i miješanja u izbore u inostranstvu do njegove tekuće invazije na Ukrajinu? Čak i ako SAD nije briga za propast ruskog civilnog društva, a tokom posljednje dvije decenije postalo je jasno da Zapadu to nije stalo, Putinov rat protiv međunarodnog poretka zahtijeva odgovor.
Jedina stvarna prijetnja Putinu je gubitak podrške njegovih milijardera, mafije koja upravlja Rusijom i širi korupciju širom svijeta
Umjesto toga, sve što smo čuli bilo je da je bilo važno da se dvojica lidera sastanu. Zašto? Jer im je važno da se upoznaju! Za lidera demokratskog slobodnog svijeta samit ne treba da bude cilj sam sebi. Razgovor samo da bismo razgovarali nije cilj. Američka nacionalna bezbjednost je. Kao i priznavanje ukrajinskog suvereniteta, održavanje međunarodnog poretka i zaustavljanje sajber napada, spletki atentata i napada na neistomišljenike. Na kraju, Bajden ne može postići te ciljeve normalizacijom Putina i diktatura uopšte.
Iako sam samit nikada nije trebalo da se održi, nije bio ni približno toliko loš kao što je mogao biti. Blagoslov je kad loša hrana dolazi u malim porcijama, a susret Bajdena i Putina bio je kraći nego što se očekivalo. Bajdenove pristalice izašle su da reklamiraju performanse svog čovjeka, suprotstavivši njegove mudre riječi i ozbiljne osjećaje zbunjenom i nepristojnom mjaukanju Donalda Trampa kada se upoznao sa Putinom prije tri godine u Helsinkiju.
Hvalisanje boljim učinkom od Trampa je prokleto slaba pohvala, posebno kada je Putin u pitanju. Važni su rezultati. Putina nije briga da li Bajden zvuči snažno. Nije ga briga ako mu neki američki novinari postavljaju teška pitanja kako bi se razmetali činjenicom da ne može da ih premlaćuje ili zatvara na način na koji to čini njihovim ruskim kolegama. (Ta teška pitanja su, inače, bila daleko pitomija kad ih je prevodilac Putinu na konferenciji za medije predstavio na ruskom jeziku.)
To su, naravno, dobri pomaci. Ne želim da budem nehvalan što je Bajden stavio akcenat na ljudska prava na način na koji to njegov prethodnik nikada ne bi učinio, niti što su novinari govorili o Navaljnijevom stanju. Ali ove stvari neće promijeniti Putinovo ponašanje, dok ga samit uzdiže i ohrabruje.
Gledao sam Putinovu konferenciju za medije nakon sastanka na vrhu, ali pošto su Rusi godinama čuli većinu njegovih laži i utaja, za mene nije bilo mnogo toga novog. Strana publika je izgledala šokirano kada je Putin rekao da je Navaljni kriv samo za svjesno kršenje uslovne slobode napuštanjem zemlje, iako je Navaljni evakuisan u Njemačku u komi izazvanoj otrovom. Takođe je pokušao da opravda rusku invaziju na Krim 2014. godine (što je nekad ranije negirao) argumentujući da je ona uvela „stabilnost“ nakon što se nezavisna nacija borila da se oslobodi Putinovog pritiska. Putin je takođe porekao odgovornost za sajber napade i optužio SAD da su najveći napadači.
Da je Bajden želio da Putinu pošalje stvarnu poruku, umjesto toga, sastao bi se sa Vladimirom Zelenskim
To su primjeri apsurdnih gluposti koje izvrću stvarnost, a Rusi ih svakodnevno hrane državom pod nadzorom, a Putin je bio oduševljen što je imao priliku da to proširi širom svijeta. Da je Bajden želio da Putinu pošalje stvarnu poruku, umjesto toga, sastao bi se sa Vladimirom Zelenskim, predsjednikom Ukrajine. Ili sa Svjetlanom Cikanuskajom, vodećom opozicionom kandidatkinjom na lažnim izborima u Bjelorusiji prošle godine, koja sada živi u emigraciji, izbjegavajući progonstvo Putinovog vjernog sluge bjeloruskog despota Aleksandra Lukašenka. Ili je Bajden mogao da uputi poziv Bijele kuće porodicama Putinovih mnogih žrtava.
Prije nego što je 1985. godine otišao u Ženevu da se sretne sa Mihailom Gorbačovom, Ronald Regan je u obraćanju naciji rekao: „Ljudi ne započinju ratove, vlade to rade“. Ali Putin je jedina vlast u Rusiji i započeo je rat protiv slobodnog svijeta. Boriće se protiv toga - i pobjeđivati - sve dok mu mete ne uzvrate.
Samit je bio greška, ali Bajden nije budala. Može da ispravi grešku i preduzme mjere za obuzdavanje i odvraćanje Putina ciljajući njegove oligarhe i nasilnike i njihov prljavi novac, prema preporuci Navaljnijeve organizacije. Bajden takođe može da podrži Ukrajinu i druge Putinove ciljeve i raditi na uklanjanju Rusije iz međunarodnih organizacija kojima manipuliše i koje korumpira.
Bajdenu je bolje da počne sada, jer predstoji sljedeći Putinov napad. Sjaj koji je stekao u Ženevi počeće da jenjava i biće mu potreban još jedno pokayivanje snage. Bajdenovu administraciju može biti sramota da reaguje nakon što se potrudi da se dodvori Putinu u Ženevi. Ali ako SAD ne odgovore, Putin će biti uvjeren da je Bajden još jedan američki papirni tigar. Riječi su lagane, akcija teška.
