Region

STAV

Kako je Janša konačno dobio Nobela

Nekadašnji Titov stipendist iz Grosuplja i vrijedni aktivist komunističke omladine ostvario je sve svoje životne ambicije – više je puta bio premijer Slovenije nego što je Olimpija bila prvak – i ostao mu je samo jedan san

Kako je Janša konačno dobio Nobela Foto: Pobjeda
Kako je Janša konačno dobio Nobela
Boris Dežulović
Boris DežulovićAutor
Dnevnik.si/Lupiga.comIzvor

Pomislili biste da svjetski moćnici, državnici, kraljevi, vojskovođe, diktatori i predsjednici republika nemaju više snova, i da su putem do vrha pogubili svaku ambiciju osim one za opstankom na vlasti. Pa ipak, i moćnici su ljudi od krvi i mesa, pa ako tamo na vrhu u njima i ostane išta ljudskog, to je san o društvenom priznanju.

Ono što pri tom može izgledati historijskom ironijom, iz tog je kuta savršeno logično: to, naime, da snove svjetskih moćnika ostvaruje tip koji je ukrotio nitroglicerin i izumio dinamit, eksploziv koji će u sljedećih stotinu pedeset godina poubijati milijune ljudi.

Da, gospodo, Nobelova nagrada za mir.

Ne postoji na svijetu vladar, od američkog predsjednika do posljednjeg provincijskog plemenskog vođe, koji ne sanja samoga sebe u crnom fraku u Gradskoj vijećnici u Oslu, kako iz ruku norveškog kralja prima medalju za mirovni sporazum Izraela i Palestine, ili okončanje rata u Siriji, ili ujedinjenje Južne i Sjeverne Koreje, ili za što već Nobelov komitet uručuje svoje medalje. Ono što je za obične smrtnike set nehrđajućih lonaca u nagradnoj igri nekog trgovačkog centra, za svjetske vladare je Nobelova nagrada za mir.

Nisu tako ni naši plemenski vođe bez takvih snova. Franjo Tuđman, recimo, u svom je svijetu čudesa i šarenih deluzija bio posve siguran da zaslužuje jednu takvu, ogorčeno ustvrdivši kako mu je neki utjecajni zapadni političar odao da Nobelovu nagradu nikad neće dobiti zato što je Hrvat.

Takav je, eto, i Janez Janša: nekadašnji Titov stipendist iz Grosuplja i vrijedni aktivist komunističke omladine ostvario je sve svoje životne ambicije – više je puta bio premijer Slovenije nego što je Olimpija bila prvak – i ostao mu je samo jedan san. A taj san uvijek isti: u crnom fraku, ozbiljan, ponosan i važan, stoji na svečanoj pozornici Gradske vijećnice u Oslu nasuprot norveškom kralju, koji drži u rukama medalju i diplomu s imenom Janeza Janše.

Trube onda svečano najave dobitnika Nobelove nagrade za mir, a naš junak – duboko koncentriran da nešto ne zajebe, sve po protokolu kojega je cijelu noć vježbao u hotelskoj sobi – kratko pogleda norveškog suverena u oči, pa muški i odrješito nakloni glavu u znak poštovanja prema Njegovom veličanstvu. Nakon trenutak-dva opet podigne pogled, kad ono – ministar za rad, obitelj i socijalnu politiku!

Istina, očekivao je kralja, ali sigurno ne Janeza Ciglera Kralja.

– Gospodine Janša, opet ste zaspali – diskretno ga onda upozori Njegovo veličanstvo ministar Kralj. – Pada vam glava, možda bolje da prekinemo sjednicu i nastavimo kad se malo odmorite.

I tako godinama: svaki put Nobelova nagrada za mir surovo mu je izmicala u posljednji čas, svaki put umjesto kralja – Kralj. Pokušavao je i drugačije, nije da nije. Jednom prilikom, recimo, dok je kralj Harald V, kao i obično, čekao da mu se slovenski premijer nakloni, ovaj mu je iznenada oteo medalju iz ruku i na stražnja vrata pobjegao iz vijećnice. I šta? Naletio na velikog ljubičastog kengura i prosuo se po cesti koliko je dugačak. Otkud ljubičasti kenguri u Norveškoj?, pitao se Janša tražeći po asfaltu svoju medalju, i kad je digao glavu, opet – Janez Cigler Kralj.

– Gospodine Janša, zaspali ste i pali sa stolice – diskretno ga je upozorio ministar. – Možda bolje da prekinemo sjednicu i nastavimo kad se malo odmorite.

I tako, rekoh, svaki put. Trideset pet godina svog života Janez Janša posvetio je miru u svijetu, ljubavi među narodima, iskorjenjivanju gladi, dokidanju siromaštva, spašavanju amazonske prašume i borbi protiv svjetskog komunizma, a sve što je dobio zauzvrat bio je onaj glupi orden generala Maistera s mačevima. Sve dok ga iznenada nije pogladila sreća: od 1. srpnja ove godine Slovenija će predsjedati Europskom unijom, i slovenskom se premijeru ukazala fantastična prilika. Jebite se, biciklisti i novinari, jebi se opozicijo, jebi se Igore Zorčiču, Janez Janša je sad na čelu Europe i ima pametnijega historijskog posla!

Tako je, da skratim priču, predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michelu slovenski premijer poslao sad već slavni non-paper, u osnovi nacrt plana za konačno razgraničenje Balkana, s Velikom Srbijom, Velikom Hrvatskom i Velikom Albanijom, odnosno, kako je on to zamislio, „konačni dovršetak balkanskih ratova iz devedesetih“. Među lovcima na Nobelovu nagradu, naime, Balkan je „Bliski istok za siromašne“: onome tko riješi taj historijski čvor na rubu ravne Europe, tko uspije razgraničiti balkanski labirint, Nobelov panteon ne gine

U najkraćemu, kako je Janša izračunao, najkasnije do jeseni – ne bi to stajalo više od dvjesto-tristo hiljada mrtvih – u Versaillesu ili nekom takvom povijesnom mjestu, slovenski premijer i predsjedavajući EU svečano bi pred cijelim svijetom objavio završetak pregovora i potpisivanje povijesnog mirovnog sporazuma, i već prije Božića, u samom foto-finišu slovenskog predsjedanja Unijom, ozbiljan bi, ponosan i važan stajao na svečanoj pozornici Gradske vijećnice u Oslu nasuprot norveškom kralju Haraldu V, pa kratko pogledao norveškog suverena u oči i odrješito naklonio glavu u znak poštovanja prema Njegovom veličanstvu.

Duboko koncentriran da ovaj put ne zatvara oči i ništa ne zajebe, buljio bi tako Janša trenutak-dva prema dolje, pa iznenada shvatio da je – zaboravio obući cipele. Užasnut, pogledao bi Janša malo bolje i otkrio da je na dodjelu Nobelove nagrade zapravo došao gol golcat! Posramljen i prestravljen, digao bi konačno pogled i ugledao – Uršku.

– U redu je, dragi, nisi ti kriv – sažaljivo bi ga pogledala Urška. – Bilo je ovo napornih šest mjeseci.

Portal Analitika