Nefunkcionalna politika se nastanila na svim nivoima u Crnoj Gori, a za rezultat smo dobili univerzalnost politike kao „igre varanja“, i samo kao instrument u borbi za vlast. Ako tome dodamo neizostavni filozofski sadržaj o povezanosti prava i morala, ali i povezanosti misli i političkog djelovanja, onda za rezultat nijesmo dobili „Crnu Goru kao Monako“, već smo dobili „državu konfuzije“ i podijeljeno društvo - kaže u intervjuu Pobjedi dr Jovan Kojičić, profesor prava i stručnjak za analizu i kreiranje javnih politika. Ovaj stručnjak ističe da smo zanemarili suštinske zahtjeve u demokratiji - kulturu i pristojnost.
Zašto je u Crnoj Gori i uopšte na Balkanu decenijama politika svedena na profesiju u kojoj se sudionici samo trude da ostanu što duže na vlasti? Potrebe građanina su uvijek u drugom planu, jer se svaka politička aktivnost svodi na prikupljanje glasova.
- U stvarnosti postoji široki jaz između definicija i prakse, a društveni pritisci su vremenom rasli. U toj kontradikciji, između zahtjeva za istinskim vrijednostima i odnosa ,,gomile“, kulturni i kulturološki obrasci ponašanja su slabili, propadali ili se izgubili. Tako smo zanemarili suštinske zahtjeve u demokratiji: kulturu i pristojnost. Uticaj „gomile“ uslovio je gubitak odgovornosti pojedinca. To se povećavalo do mjere da je zarazilo sve institucije, profesije, čitavo društvo i društveni diskurs. Obični građani su zbunjeni i reaguju na način da je „tako to kod nas“. Tvrdim, nije to tako kod nas, niti je tako bilo gdje u svijetu. To je svuda i samo gdje je doktrina ustupila mjesto malverzacijama „gomile“, uslovljeno različitim interesima. Prikupljanje glasova je samo jedan od njihovih interesa i prioriteta.
O kakvoj gomili govorite?
Izraz „gomila“ upotrebljavam kao metaforu za univerzalnost crnogorske političke i društvene stvarnosti. Motivišu me pojave iz perioda začetka političke psihologije u Francuskoj, čiji glavni teoretičari objašnjavaju „Psihologiju gomile“, granu socijalne psihologije, poznatu i kao psihologiju mafije. Među njima, najistaknutiji je bio doktor medicine i socijalni psiholog Gustav Le Bon. On sugeriše da aktivnosti gomile „zagađuju racionalnu misao“, što vodi ka nekontrolisanim impulsima i emocijama. Kao ljudi, mi ne samo da mislimo – mi takođe i osjećamo. Naše svjesno iskustvo se sastoji i od emocija. U tome nalazim i vezu kognitivne psihologije u relaciji sa mnoštvom podataka o emocijama i kako one utiču na naše misli, pa i na političko djelovanje povezano sa moralom. Tako uticaj „gomile“ vidim i u odnosu na političku percepciju, pažnju, pamćenje i donošenje odluka.
Ko je gomila? Na koga mislite?
- Mislim na gomilu kao metaforu za politike čiji su rezultati sve što gledamo. Mislim na (ne)kulturu i (ne)pristojnost i na fasadnu demokratiju s tim u vezi. Mislim na humanistički koeficijent političkog djelovanja, i mislim na korupciju i nasilje.
Da li je populizam jedina konstanta političkih odnosa? Je li to mjerilo humanističkog koeficijenta? Da li zbog ogromne političke neodgovornosti Crna Gora tapka u mjestu i nije uspjela izgraditi dovoljno jake institucije jer su ih vodili politički namještenici, a ne ljudi od struke i znanja?
Nefunkcionalnost politika je u srži slabosti političkih odnosa i ono generiše i populizam. To se razvijalo i uvećavalo decenijama. Funkcionalizam kao najuticajnija filozofska teorija uma u kognitivnoj nauci takođe upućuje na nefunkcionalnost crnogorskih politika. Da bi razumjeli šta mislim napraviću razliku između politike kao fizičke vrste, koju prepoznajem prema supstanci (to bi bio institucionalni okvir i politički sistem); i politike kao funkcionalne vrste, koju razlikujem po akcijama ili tendencijama (dakle, svi akteri rade istu stvar tj. vode politiku, bez obzira na različite elemente). Stoga, bilo da su to namještenici ili ljudi od struke, pojedinci su pod uticajem „gomile“ gubili osjećaj lične odgovornosti, a zaraza, slično bolesti, širila se i zahvatila sve segmente društva. To je uslovilo i migracije, da je veliki broj mladih napustio zemlju, ali i veliki broj doktora medicine. Sjeverni dio Crne Gore gotovo se preselio u centralni i južni region. Zaraza se odnosila i na sklonost pojedinca da bespogovorno slijedi instruirane ideje na štetu istinskih vrijednosti. Nefunkcionalna politika se tako nastanila na svim nivoima, a za rezultat smo dobili univerzalnost politike kao „igre varanja“, i samo kao instrument u borbi za vlast. Ako tome dodamo neizostavni filozofski sadržaj o povezanosti prava i morala, ali i povezanosti misli i političkog djelovanja, onda za humanistički koeficijent (izražen na relaciji: ideja ↔ tendencija ↔ aktivnost ↔ rezultat) dobijamo da nijesmo dobili „Crnu Goru kao Monako“, već smo dobili „državu konfuzije“ i podijeljeno društvo. Rezultat je negativan.
Na koje nasilje mislite i koje su to pojave fasadne demokratije?
- Fasadnu demokratiju karakteriše put ka oligarhizaciji, što je rezultiralo klasnim raslojavanjem i sistematskim podrivanjem institucija. S jedne strane imamo veoma bogate pojedince, a sa druge smo dobili gladan svijet. Između ovih atributa nastanila se korupcija, uslovljena zahtjevima oligarhizacije i indukovana nasiljem. Kažem nasiljem, jer je takav ambijent prepreka svima da žive slobodno i ostvare svoja prava. Razmatrajući političke teorije, Galtungov primjer proširenog koncepta nasilja definiše da nasilje čine svi oni uslovi koji ograničavaju životne šanse pojedinca. Ograničenja se tiču socijalnih, a ne prirodnih uslova i ističe – ako ljudi gladuju kada se to objektivno može izbjeći, tada je počinjeno nasilje. Jasno je da se u maloj Crnoj Gori, nasuprot oligarhizaciji, objektivno moglo izbjeći da 155.000 ljudi danas ne gladuje i ne živi ispod granice siromaštva. Teorijski i praktično, takve politike počinile su nasilje i to ostaje kao teret za koji ne postoji opravdanje.
Da bi mogle da se pripreme strategije i planovi potrebni su statistički podaci. Crna Gora, recimo, nema evidentiran broj mladih ljudi koji su je napustili, doktora koja su otišli da rade u inostranstvo, niti porodica koje su se iselile. Institucije nemaju validne baze podataka, kako onda možemo praviti strategije i upravljati?
Sve što nemamo, nemamo kao logičan i operativan slijed stvari u produkciji fasadne demokratije i nasilja s tim u vezi. To što nemamo nijesu ni bili prioriteti. Premda, takve i slične sugestije godinama su se međunarodnoj zajednici servirale kao slabosti o nedostatku kapaciteta. U isto vrijeme kapaciteti su napuštali zemlju, jer nikog nijesu ni zanimali. Vremenski složen element procjene ukazuje da su to zapravo bili instrumenti za širenje zaraze u metaforičnom poimanju i opisu „gomile“. Ilustracije radi, najlošije ocijenjeni doktori medicine na konkursu, bili su prvi na listama za specijalizaciju. Da ne govorimo o primjerima nepotizma. I još mnogo toga. Sve to nije smetalo statistikama da budemo „najbolji“. Dakle, kada političari i vlasti istinski budu tražili, cijenili i zalagali se za znanje i vrijednosti, pa i doktore medicine, kada lične i partijske interese, pa i lične sujete i ambicije podrede mjerilima istinskih vrijednosti i atributima o kojima (populistički) danas samo nagađaju – kada usklade sopstvene tendencije i aktivnosti, tvrdim, Crna Gora već danas ima dovoljno kadra koji mogu da odgovore svim izazovima, pa i odgovornom pristupu u izradi različitih politika.
Zašto prosječni crnogorski građanin od plate izdvaja za zdravstvo, a kad se razboli prinuđen je da se liječi privatno, jer mora da čeka vječnost na skener, a terapije nema dovoljno. Gdje su otišle te pare, ko nas je prevario?
Švedski teoretičari Urinbojev i Svenson čitavu deceniju su proveli na izučavanju korupcije u Uzbekistanu. Oni ističu da se država sastoji od različitih aktera koji djeluju na svim nivoima, a ishodi borbi između tih aktera imaju više uticaja na kreiranje i usmjeravanje politike, negoli što će ono nastati u interakciji između države i snaga u društvu. Tako smo dobili „živu crnogorsku politiku“, pa i zdravstvenu, koja dominira našim svakodnevnim životima – a koja nije proizašla iz doktrinarnih standarda i pojmova, već je nastala pod uticajima različitih društvenih, interesnih, partijskih i neformalnih grupa. U tome stanuju populizam i zahtjevi „gomile“. U analogiji sa teorijom ,,živog“ prava Eugena Elriha, koja objašnjava pravni pluralizam na način što pravi razliku između zakona koji je usvojila država i neformalnih normi koje nastaju pod uticajem različitih grupa (živo pravo), dobijamo i odgovore zašto se zakoni, ali i politike koje usvajamo ne primjenjuju ili su u neskladu. Dakle, praktikuju se ona ponašanja koja nijesu proizašla iz zakonskih normi koje je usvojila država, niti iz načela o politici kao umijeću vladanja, kompromisima, rješavanju sukoba, razvijanju kulture i institucionalnih vrijednosti, činjenicama o stvarnim sadržajima i jasnim ciljevima i načinima u pronalaženju rješenja za probleme u našim životima – već su to politike nastale pod uticajima različitih društvenih, interesnih, partijskih i neformalnih grupa. Tako smo dobili korupciju, u razlici koja nastaje u mjerilima vrijednosti između „živog“ i istinskog poimanja standarda. Prema tome, prevarili su nas „živa politika i živo pravo“.
Posebno se bavite javnim politikama u zdravstvu. Zbog čega je toliko problema u ovoj oblasti, da li je kompletan sistem postavljen pogrešno?
Problem je u sistemu (živih) vrijednosti i sistemu (živog) upravljanja. Za efikasnost politike, ali i njeno postojanje, vrlo je važno postići visok stepen saglasnosti, jer ono direktno utiče na funkcionisanje i uspostavljanje minimuma kohezije u upravljanju. Sve to nije slučaj. Nesklad sa definicijama dovodi do poremećaja u funkcionisanju i upravljanju. Zakoni i garancije koje je usvojila država takođe nijesu mjerilo u vođenju politike. Prema tome, ako je politika zdravstvenih vlasti opravdana pravilom, a takvo pravilo nije opravdano (po definiciji), onda takve radnje zdravstvenih vlasti nemaju svoju normativnu (imperativnu), moralnu i društvenu snagu, osim što egzistiraju kao skup impulsa „živih“ interesa i moći (političkih, partijskih, društvenih, neformalnih). Zbog toga crnogorska zdravstvena politika nema istinsku normativnu snagu, jer nije standardizovana i jasna. Nema ni moralnu snagu, jer nije determinisana moralnim vrijednostima.
Ne postoji nijedna standardizovana politika u Crnoj Gori
U vrijeme kovid pandemije svi smo mogli vidjeti kolaps zdravstvenog sistema. Postalo je jasno koliko je tu rupa, nelogičnosti, nedostatka strategija i bilo kakvog planiranja. Zašto u Crnoj Gori ne postoji politika upravljanja zdravstvom?
Ne postoji nijedna standardizovana, doktrinarno i metodološki osmišljena politika u Crnoj Gori. Samim tim ni zdravstvena. To je iz razloga ukupne društvene i političke zaraženosti „gomilom“, što sam već pojasnio. Kovid pandemija, kao ozbiljna opasnost po naše živote, najprije je učinila vidljivim efekte „gomile“, a posljedično i ozbiljne slabosti zdravstvenog sektora.
U čemu se onda ogleda upravljanje zdravstvom danas?
Moral težnje zdravstvenih vlasti za ključne atribute bi morao imati dobro zdravlje nacije i potpuno ostvarenje zdravstvenog sektora. Da se težnja ostvari zahtijevaju se pravila. Pravila se izražavaju impulsima dužnosti (mjerama zdravstvenih vlasti) tj. politikama, a rezultati se određuju stvarnim iskustvenim vrijednostima. To se kod nas još nije desilo. Jedino znamo da ne znamo šta je vizija crnogorske zdravstvene politike. Samo nekoliko naznaka: (1) Bolesti srca i krvnih sudova su vodeći javno-zdravstveni problem i glavni su uzrok bolničkog liječenja i umiranja u Crnoj Gori (94,11 odsto). Krovni zdravstveni dokument uopšte ne tretira ovaj problem vizijom da znamo kako će se smanjiti opterećenja povodom ranog otkrivanja faktora rizika bolesti. Suštinski ništa o tome; (2) Udio direktnog plaćanja zdravstvenih usluga od strane crnogorskih građana je veoma veliki, 39,6 odsto (skoro tri puta veći od prosjeka u EU, 15,55 odsto, dok je bruto društveni proizvod po glavi stanovnika četiri puta manji od prosjeka EU, a stopa rizika od siromaštva ili socijalne isključenosti jedan i po put veća nego u EU). Zdravlje je značajno opterećeno troškovima „iz džepa“ građana, a mjere da se stvari popravljaju ne postoje; (3) U izdanju Evropske agencije za životnu sredinu ističe se da je u jednoj godini u Crnoj Gori 513 osoba umrlo prijevremeno zbog izloženosti suspendovanim česticama i ozonu. To ne postoji kao problem za vlasti i sugeriše potpuno odsustvo impulsa dužnosti. Nikada sveobuhvatno nijesu analizirani uticaji zagađivanja vazduha na zdravlje ljudi; (4) Zdravlje i nasilje nad ženama nije od značaja za politiku. Nema ni riječi o tome. Kultura, ali i sve druge socijalne determinante uopšte nijesu definisane, a ne znamo ni koje su socijalne determinante. Standardi, međutim, nalažu da zdravstvena politika mora počivati na socijalnim determinantama; (5) Ne postoje vizije, ciljevi i aktivnosti da bi znali načine borbe protiv nejednakosti u zdravstvu. Ne postoje rješenja da znamo kako se uspostavlja i mjeri zdravstvena pravičnost, socijalna pravda, socijalna kohezija i jednakost. Nasuprot tome, sve to se promoviše kao da su ključne vrijednosti politike. U tome se ogleda apsurdnost takve politike, pogrešna interpretacija definicija, potpuno odsustvo metodologije, međusektorska neusklađenost i zanemarivanje odgovornosti. Samim tim, za rezultat smo dobili pogrešnu društvenu reprodukciju i zdravstveni sistem u „ćorsokaku“. Svima je valjda jasno da se dobro zdravlje nacije i ostvarenje zdravstvenog sektora ne mogu postići ovakvim tehnologijama (ne)rada i (ne)politike
Ima li šanse da se ovo promijeni?
- Naravno da ima. ,,Živu“ politiku i ,,živo“ pravo treba zaustaviti, a društvene procese uvesti u tokove doktrinarnih i stvarnih normativnih sadržaja i nacionalnih interesa.
Biografija
Dr Jovan Kojičić je profesor prava i stručnjak za analizu i kreiranje javnih politika. Doktorirao je pravo na evropskom Univerzitetu Viadrina u Njemačkoj. Postdoktorirao je sociologiju prava na Univerzitetu u Lundu, u Švedskoj. Saradnik je Williams Instituta Pravnog fakulteta Univerziteta u Kaliforniji (UCLA), u Sjedinjenim Američkim Državama, i višestruki stipendista Njemačke službe za akademsku razmjenu (DAAD). Dr Kojičić je autor dvije knjige o crnogorskom zdravstvenom sektoru: „Zdravlje, ali (ne) za sve – zdravstvena politika 2003–2021“ i „Igra moći i morala – Zdravstvena politika i poremećaji u zajednici“. Knjige su nastale kao rezultati aktivnosti i istraživanja koje je predvodio Sindikat doktora medicine Crne Gore. U toku su njegova istraživanja na trećoj knjizi, u radnom naslovu „Politika kao igra varanja“ – u kojoj, kroz političke i sociološke teorije, političku sociologiju i političku psihologiju, koncept fasadne demokratije i populizma, filozofski i kulturološki narativ i perspektivu (humanistički koeficijent), proučava pojave, institucije, vrijednosti, ideje, aktere i procese u društvu, i na intersekcijama prava i društvenih nauka pronalazi profile koji objašnjavaju defekte u crnogorskoj zdravstvenoj politici, distribuciji pravde, institucionalnim reformama i praksi.
