Prije 79 godina u junskoj žezi zauvijek utihnuše mladi pjesnik, “divni galeb" Ivan Goran Kovačić iz Lukodola, u Hrvatskoj i najbolji ratni doktor Simo Milošević, Novljanin sa Kamenara.
Dva ratna druga, dva heroja, dvojica najboljih.
Poslije ranjavanja dr Sima u “Švarc” operaciji, poznatoj kao “Peta ofanziva” i pogoršanja zdravstvenog stanja mladog, od pluća oboljelog pjesnika Gorana, koji bijahu ostavljeni u selo Vrbnica, u blizini Foče, u jednoj kući da se od rana i bolesti oporave uz pomoć mlade sanitetke koja im je pružala potrebnu medicinsku njegu.
Slučajnost, ili ipak ne, baš tu naiđoše četničke "leteće brigade", pronađoše partizane i sa sobom sprovedoše na strijeljanje.
U jednom momentu kad njemački avioni pokriše nebo iznad njih, među ljudima nastade metež, te mlada partizanka uspje da pobjegne, dok ranjeni doktor i oboljeli pjesnik vezani ne uspješe da iskoriste iznenadnu priliku za bijeg.
Jedan od četničkih komandira im priđe i obojici u glavu ispali po kuršum, kako bi se falio sa zlodjelom da je baš on ubio dva čuvena heroja.
I ako je možda i bio pismen, teško da je ostrašćeni srpski nacionalista pročitao poemu "Jama" (mada, i da je pročitao ne bi se mnogo promijenilo) u kojoj pjesnik Kovačić opisuje i osuđuje stradanje srba u Hrvatskoj od ustaškog noža i malja.
Veliki pjesnik, a još veći čovjek je osuđivao zlodjela svojih sunarodnika Hrvata. Branio je i saosjećao se sa srbima, očekujući makar poštovanje njegovih djela, ako ne zahvalnost.
Nije se nadao da je ljudskost za njih stran pojam, te da će mu srpski nacionalisti u četničkim uniformama zahvalnost iskazati metkom u čelo.
To je njihov način, vjerovatno nijesu ni znali ni htjeli drugačije.
Šest godina prije ovog zlodjela, u pjesmi "Moj grob" Kovačić je predvidio i skoro opisao svoje stradanje stihovima koji počinju:
"U planini mrkoj nek mi bude hum, nad njim urlik vuka, crnih grana šum…"
U nastavku opisuje mjesto stradanja, kao i svog dželata, baš onako bezdušne, nakaradne i neiživljene, kakvi su tadašnji četnici i bili, kakvi su se i kasnije pojavljivali, a čije potomke i danas jasno prepoznajemo po njihovim djelovanjima.
Dr Simo Milošević je bio predratni ljekar, jedan od najpriznatijih na Balkanu iz svoje oblasti. Bio je buntovnik, komunista, organizator ustanka, bio je heroj.
Doktorirao je u Beogradu, a specijalizirao u Frankfurtu i Parizu bakteriologiju, autor je preko 70 naučnih radova iz oblasti medicine, bio je redovni profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu.
Predsjedavao je "Ostroškom skupštinom" 1942. godine, a bio je i vijećnik prvog zasijedanja AVNOJ- a u Bihaću, na kojem je izabran za člana izvrsnog odbora.
Dr Simo Milošević je pripadao uglednoj hercegnovskoj porodici, čiji su brat i supruga takode bili ljekari.
Po dr Miloševiću Mediteranski zdravstveni centar u Igalu nosi ime, dok po pjesniku Kovačiću ime nosi školski centar u našem gradu.
Zapažamo da niko od blizu sedamsto zaposlenih u Institutu Dr Simo Milošević nije našao načina da obilježi godišnjicu stradanja ovog narodnog heroja, niti je neki profesor istorije ili književnosti u Školskom centru održao čas sjećanja na slavnog pjesnika čija se poema "Jama" ubraja među najbolja književna djela napisana na ovim prostorima, pa i šire.
Nekako se čudno kod nas kaže “hvala”.
Hercegnovski antifašisti su i ove godine odali počast i položili cvijeće na spomen kosturnici na Tjentištu, đe uz ove velikane počiva još nekoliko hiljada sličnih, manje ili više poznatih, ali sigurno najboljih, koje je ova gruda zemlje od Triglava do Đevđelije iznjedrila.
Vjerujemo da će se, u vremenima koje dolaze, ustanove koje po njima nose ime, na dostojanstven način prisjećati ovih epskih heroja za vječnost određenih. Nadamo se da će ove velikane i ideale koje su pronosili čuvati za buduće generacije.
