Za stotine Avganistanaca – međusobno zbijene na ivici gušenja pred Sjevernom kapijom aerodroma u Kabulu, dok drže bebe kako bi ih američki marinci zgrabili – opipljiv je nedostatak poštovanja prema njihovoj zemlji i događajima koji se u njoj odvijaju već neko vrijeme.
Program američke posebne imigrantske vize za pomoć pri izlasku Avganistanaca i njihovih porodica koji su radili sa SAD bio je spor. Toliko spor da ga je 2020. savezni sudija nazvao „mučnim i neodrživim“, naloživši Trampovoj administraciji da prekine odlaganja obrade.
Oni na Zapadu, koji su sjedjeli pred ekranima, koji su duboko udahnuli i pitali se zašto se najduži američki rat srušio uz takav odjek, neka se zapitaju: kada ste posljednji put razmišljali o Avganistanu? Ili, kako je o tome govorio političar, ili kako je stručnjak pisao ili govorio o tome? Kod većine je to bio slučaj vjerovatno samo posljednjih dana i sedmica.
U proteklih pet ili šest godina, američka kampanja u Avganistanu obuhvatala je namjeru da učini dovoljno da se ovaj trenutak ne dogodi. Da mirovni pregovori ne prestanu. Da se talibani drže dalje od velikih gradova korišćenjem preciznih američkih bombi. I da se spriječi brzi kolaps – koji će potrajati 10-ak dana – u pobuni, poput one kojoj smo upravo bili svjedoci.
Bajdenovi zvaničnici su u aprilu izvijestili da mali broj onih koji su se protivili povlačenju znači da bi zaista mogli bezuslovno otići
Ali u pozadini, pošto je Barak Obama najavio da SAD odlaze 2014. godine, sat američkog strpljenja bi na kraju uvijek pokazivao na nulu. U takvim okolnostima nije se očekivalo – kao što je predsjednik Džo Bajden predložio prošle srijede – da će doći do haosa, poput scena u kojima su Avganistanci prošlog ponedjeljka pokušali da skoče na točkove američkog aviona dok se kretao pistom.
Nada da će se američka javnost toliko umoriti od slušanja o dvodecenijskim ulaganjima i obećavnjima učinila je da Avganistan tiho nestane u pozadini. U stvari, ovo ostaje jedini plan politike Bajdenove administracije koji bi se mogao pokazati tačnim.
Pogriješili su u pogledu diplomatskih napora sa talibanima, u vezi sa avganistanskim snagama bezbjednosti koje su se držale nakon povlačenja američkih snaga, a takođe su griješili i u vezi sa bivšim avganistanskim predsjednikom Ašrafom Ganijem, koji je pobjegao iz zemlje dok je Kabul bio opkoljen tokom vikenda. Ali možda je u redu to što se velika većina Amerikanaca ne bavi mnogo Avganistanom.
Bajdenovi zvaničnici su u aprilu zapravo izvijestili da mali broj onih koji su se protivili povlačenju – 16% prema jednoj aprilskoj anketi – znači da bi zaista mogli bezuslovno otići. Još manji procenat Amerikanaca je tamo služio u posljednjih 20 godina.
Avganistan je dugo bio tema koja je privlačila malu televizijsku gledanost, a malo je i onih koji su o tome čitali. Možda je to Bajden imao na umu kada je održao brz i prkosan govor tokom popodnevnog ciklusa vijesti. A onda je odletio nazad u Kemp Dejvid, gdje je vikend proveo na odmoru.
Ali, čak i nakon ovog izuzetnog izlaganja o tome koliko je masivan most između onoga što Amerika kaže da će učiniti i onoga što može učiniti, slična ispitivanja pokazuju da se samo trećina Amerikanaca protivi povlačenju. Oko polovine njih i dalje misli da je to dobra ideja.
Strateški gledano, nema sumnje: Amerika nije mogla beskonačno da pokušava da sprovede iste polumjere u Avganistanu. Međutim, spora izrada viznog programa za ljude koji su rizikovali živote da bi sarađivali s njima, diplomatski napori uloženi sa talibanima i vazdušni napadi kojima se nastavio sve dok Kabul nije pao pokazuju da je Amerika znala gdje treba da bude prije nego što je otišla. Jednostavno nikada nije uspjelo – niti se potrudilo – da se dođe tamo.
Zašto više od bilion dolara i 20 godina nijesu uspjeli da promijene ovaj ishod? Podsjetio sam se na prekid veze između američkog Avganistana i onog pravog izvan žičanih ograda, dok sam ove nedjelje bio svjedok evakuacije aerodroma u Kabulu.
Amerikanci koji su radili u bazi nijesu imali pojma koliko je loše izvan aerodroma za baš one Avganistance koji su bili tamo da pokušaju da se popnu na asfalt i na sigurno. Mnogi su zaglavili i nijesu mogli da prođu talibanske punktove. Nijesu bili krivi ti marinci – oni koji su obrađivali potencijalne evakuisane osobe – što su se našli u toj situaciji. Ali bilo je simbolično kako je Amerika godinama držala pravi Avganistan često na dohvat ruke.
Zašto više od bilion dolara i 20 godina nijesu uspjeli da promijene ovaj ishod?
Prije otprilike deceniju, bilo je još normalno i bezbjedno voziti se do ogromne američke vazdušne baze Bagram, gdje je veliki dio američkog prisustva sjedjeo oko ogromne piste.
Da biste nastavili, morali ste da koordinišete do koje ste kapije stigli. Ali oni izvan baze – avganistanski vozači i popravljači bez akreditacije – nikada nijesu bili u bazi da bi saznali koja je kapija bila za Amerikance. A ti Amerikanci u bazi nikada nijesu izašli iz baze iz bezbjednosnih razloga. Nijesu imali pojma na šta mislimo ako kažemo „blizu smo pijace. Mogu da vidim kapiju, da li je to ono mjesto“.
Isti problem traje i danas, dok uspaničeni Avganistanci pokušavaju da uđu na aerodrom u Kabulu.
Nakon 20 godina, priličan broj trupa na aerodromu – iscrpljujuće i hrabro pokušavajući – nikada ranije nijesu bili u Avganistanu, a kamoli izvan aerodroma u Kabulu.
Ima Amerikanaca, Amerikanaca-Avganistanaca i bivših NATO vojnika, širom svijeta, koji pokušavaju da objasne ljudima izvan baze kako da dođu do pravih ljudi u bazi da im pomognu. Ali teško je. Talibani se vrte u blizini. Zaštita aerodroma od vitalnog je značaja za održavanje aviona i pokretanje američke vojne mašine za evakuaciju.
Čak i kad napuštaju Avganistan, SAD zaista nijesu sigurne šta se dešava izvan žice, ali su u potpunosti dužne da se toga pridržavaju.
