Boginja pravde, Justicija, tradicionalno se prikazuje sa povezom preko očiju. Taj povez nije ukras. On simbolizuje jednu od najvažnijih pretpostavki pravde – da ne smije gledati ko stoji pred njom.
Ne smije vidjeti funkciju, političku moć, novac, veze, poznanstva niti bilo koju drugu okolnost koja bi mogla uticati na njenu odluku. Međutim, Justicija nije prikazana ni kao gluva. Ona čuje činjenice, dokaze i argumente. Ako ćemo pošteno, Justicija nije prikazana ni kao glupa. Zato ne bi trebalo očekivati da prihvati svako objašnjenje samo zato što dolazi iz Ministarstva unutrašnjih poslova.
Upravo zato slučaj Nasera Nikovića otvara mnogo više pitanja od onoga ko je sa kim fotografisan. MUP je prvi put reagovao na navode Miloše Medenice, ali na način koji neodoljivo podsjeća na onu staru narodnu: ne kune majka sina što se kockao, nego što je pošao da se vadi. MUP je potvrdio da su se ministar unutrašnjih poslova, njegovi saradnici i direktor policije sastajali sa Nikovićem. “Objasnili” su da je sastanak u SAD prihvaćen u svojstvu predsjednika jednog udruženja crnogorsko-albanske dijaspore i da je razgovarano o pitanjima od značaja za dijasporu. Kao dodatni argument za „kredibilitet“ Nikovića, MUP navodi i to da je na sastanak delegacije pozvan američki okružni tužilac. To je kao da nekome, umjesto uvjerenja o nekažnjavanju, traže fotografiju sa nekog prijema.
Prema obrazloženju MUP-a, Niković se u evidencijama Uprave policije ne vodi kao operativno interesantno lice, niti kao lice koje je izvršilo ili se tereti za krivično djelo. To bi možda i bio uvjerljiv odgovor da nije riječ o osobi za koju je u susjednoj državi već postojala pravnosnažna krivična presuda za prevaru.
Još je zanimljivije objašnjenje da se radilo o sastanku sa dijasporom. Ako je zaista riječ o redovnom i važnom dijelu zvanične posjete, ostaje pitanje zašto javnost o tom susretu nije bila upoznata prije nego što su fotografije i snimci dospjeli u javnost. Odnosno, zašto se privatni susreti naknadno objašnjavaju kao dio zvaničnog protokola.
Posebno je zanimljiva priča o policijskom vozilu koje je na društvenoj mreži objavio upravo Naser Niković, uz zahvalnost za pratnju koju su mu obezbijedili. MUP objašnjava da snimak ne prikazuje policijsku pratnju Nikovića, već patrolu koja je išla na mjesto saobraćajne nezgode i da je vršen naizmjenični protok saobraćaja. Dakle, ono što na snimku očigledno izgleda kao policijska pratnja, prema zvaničnom objašnjenju MUP-a je saobraćajna slučajnost.
Da se vratimo kod Justicije. Prije nego što povjeruje, Justicija bi vjerovatno tražila da vidi zapisnik o događaju, vrijeme, mjesto, raspored patrole i razlog njenog angažovanja. Jer ona ima povez preko očiju, a ipak drži i vagu. I tu dolazimo do mnogo ozbiljnijeg pitanja od samog Nikovića.
Kako je moguće da upravo ministar i direktor policije, koji su se sastajali sa osuđivanim licem, zahtijevaju od policijskih službenika da dokazuju da nijesu bezbjednosni rizik, dok istovremeno za osuđivanog Nikovića prihvataju pretpostavku da nije problematičan. To je upravo ona opasnost na koju sam više puta upozoravao govoreći o načinu na koji se sprovodi „veting“.
Policijskom službeniku se može reći da postoje „operativna saznanja“.
Koja?
Ne možemo vam reći.
Ko ih je dao?
Ne možemo vam ni to reći.
Na čemu se zasnivaju?
Ne možemo vam pokazati.
Kako da ih osporim?
Ne možete.
Ali, posljedice ćete osjetiti.
A onda, kada se ista pitanja postave u odnosu na ljude koji su izvan tog sistema, ali koji sjede u prisnoj atmosferi sa ministrom i direktorom policije, odjednom dobijamo sasvim drugačiji standard. “Nema ga u evidenciji”, “nije operativno interesantan”, “sastanak je bio zbog dijaspore”, “policijsko vozilo je slučajno bilo u blizini”.
Tu vidimo kako je veting rigorozan prema policajcu, a veoma širokogrud prema onome ko sjedi za stolom sa ministrom i direktorom policije. Upravo zbog osoba poput ministra i direktora policije, Justicija i ima povez preko očiju. I nije ni gluva, ni glupa.
Povez preko očiju Justicije nije poruka da je pravda slijepa prema činjenicama. Naprotiv, to je upozorenje da ne smije gledati ko stoji pred njom. Iako ih ne vidi, Justicija čuje obije strane. Vaga joj služi da odmjeri, a mač da presiječe nepravdu. To mora jednako važiti za policajca, ali i za ministra i direktora policije i one koje sjede sa njima. Jer će i ministar i direktor policije, prije ili kasnije, morati stati pred pravu Justiciju. Onu koja ne vidi funkciju, ne priznaje političku moć i ne prihvata objašnjenja zdravo za gotovo. Onu koja čuje, a zatim odmjeri i presiječe. Justiciju koju, za razliku od policijskih službenika, neće moći „vetingovati“.
