Još 2009. godine, kada je donešen i sada važeći Zakonik o krivičnom postupku (ZKP), napisao sam dvije kolumne sa nazivom „ZKP se piše radi nevinih“.
Ovu izreku prvi put sam čuo kao student, od sjajnog profesora, pokojnog Milorada Perovića. To nije bila moja nostalgija za studentskim danima i sjećanje na najboljeg profesora koga sam ikada slušao, već pokušaj upozorenja.
Isti profesor učio je studente da je za zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda, poslije Ustava, ZKP najvažniji propis u pravnom poretku države. Zato ova izreka važi i za sve druge propise čija primjena utiče na ljudska prava.
U javnosti je krajem prošle godine predstavljen predlog izmjena zakona o unutrašnjim poslovima kojim se, između ostalog, predviđa da se obustavljaju svi disciplinski postupci koji se već vode zbog postojanja tzv. bezbjednosnih smetnji i da svim okrivljenim policijskim službenicima po sili zakona prestaje radni odnos.
Predloženo zakonsko rješenje uvodi – pretpostavku krivice
Takvo rješenje njegovi tvorci javno predstavljaju kao odlučnu borbu protiv kriminala i korupcije. Međutim, iza te populističke parole krije se duboko problematično i opasno odstupanje od osnovnih principa pravne države. Ovo jer zakoni postoje ne samo da bi se sankcionisali krivi, već prije toga da bi nevine štitili od samovolje, greške, zloupotrebe i političkog pritiska.
Predloženo zakonsko rješenje uvodi upravo ono što je zabranjeno i Ustavom i evropskim standardima – pretpostavku krivice.
Policijskom službeniku ne prestaje radni odnos zato što je kriv, zato što je odgovornost dokazana i zato što su utvrđene činjenice. Njemu radni odnos prestaje zato što su protiv njega pokrenuli postupak oni koji sada zakonom hoće da ga proglase krivim. I to na osnovu neprovjerenih operativnih informacija, koje same po sebi nijesu dokaz, nijesu sudski provjerene i čak nijesu ni konkretizovane.
Drugim riječima: dovoljna je sumnja, bez dokaza, da bi posljedica bila najteža moguća. Izostanak javne rasprave i mišljenja Evropske komisije potvrđuje i loše namjere predlagača.
Ako ovaj predlog bude usvojen, šta bi spriječilo njegove tvorce da u nekom narednom periodu predlože izmjene ZKP-a kojim bi se propisalo da se svi krivični postupci koji se vode za neka krivična djela obustavljaju i da se svi okrivljeni po sili zakona oglase krivim i kazne najtežom propisanom kaznom zatvora?
Gdje su oni i od koga učili pravo?
U javnim istupima, direktor policije energično brani predloženo zakonsko rješenje porukama da u policiji „nema mjesta onima koji sarađuju sa kriminalom“, „piju kafe sa kriminalcima“ ili „rade protiv interesa države“, uz tvrdnju da je to „standard u razvijenim državama“. Oko toga ne postoji spor jer niko razuman i dobronamjeran ne tvrdi da policajci koji su korumpirani, koji svjesno sarađuju sa kriminalnim strukturama ili zloupotrebljavaju službeni položaj, treba da ostanu u službi.
Međutim, to nije tema rasprave o predloženim izmjenama zakona. Tema te rasprave je ko, na koji način i uz koje garancije utvrđuje da je neko „korumpiran“, „saradnik kriminala“ ili „nedostojan službe“.
Zato kada se u javnosti govori o „standardima razvijenih država“, mora se reći cijela istina, koju direktor policije ili ne zna, ili je svjesno prećutkuje. Ako se direktor policije poziva na „evropske standarde“, onda se mora pozivati na cijeli standard, a ne samo na njegovu represivnu polovinu.
U razvijenim pravnim državama optužba nije dokaz, operativna informacija nije činjenica, sumnja nije krivica, a procedura je jednako važna kao i rezultat.
Nijedna ozbiljna država ne zasniva prestanak radnog odnosa policijskim službenicima isključivo na neprovjerenim, tajnim, operativnim podacima, bez jasne procedure, bez prava na uvid, bez mogućnosti osporavanja i odbrane i bez nezavisne kontrole.
Pravni sistem koji ne polazi od zaštite nevinih ne jača državu
Najopasnija obmana u ovakvim raspravama od strane zagovornika predloženog rješenja je predstavljanje procesnih garancija kao „zaštitu kriminalaca“. To nije tačno jer procesne garancije postoje da bi se razlikovali krivi od nevinih. One ne štite kriminalce — one štite sistem od greške. One štite sistem od kriminalaca koji imaju političku moć. Prava nevinih nikada nijesu bila prepreka borbi protiv kriminala.
Sve što je do sada rečeno vodi ka jednom dubljem i neugodnijem pitanju za tvorce i aplogete ovog predloga: kakvo shvatanje prava stoji iza ovakvog zakonskog rješenja i gdje su oni i od koga učili pravo? Jer predloženi model ne odaje utisak da su njegovi tvorci i najglasniji branitelji vođeni onom pravnom logikom kojoj su generacije pravnika učene — logikom po kojoj je pravo štit od samovolje, a ne njeno oruđe.
Nekada su profesori poput Milorada Perovića studentima govorili izreke, poput „ZKP se piše radi nevinih.“ To nije bila akademska dosjetka, već lekcija o suštini pravne države. Ko je razumio ovu izreku, zna da postupak ne postoji da bi potvrdio već donijetu odluku, zna da sumnja ne može zamijeniti dokaz i zna da represija bez garancija ne proizvodi pravdu, već strah.
Generacije pravnika u regionu učile su krivičnopravne predmete iz knjiga profesora poput Zorana Stojanovića, Milana Škulića, Đorđa Ignjatovića. Svi oni su, svako na svoj način, upozoravali studente na isto: najveća opasnost za pravni sistem nije krivac koji izbjegne kaznu, već nevin čovjek kojeg sistem slomi. To su profesori kod kojih se učilo da sumnja nije dokaz, da operativna informacija nije činjenica i da postupak nije smetnja, već jedini legitimni put do istine.
Država koja unaprijed kažnjava - ostaje bez pravde
Međutim, tvorci predloženog rješenja nijesu učili pravo od profesora poput Milorada Perovića, Zorana Stojanovića, Milana Škulića, Đorđa Ignjatovića i sličnih. Oni su bili studenti profesora sa sumnjivim diplomama i doktoratima, koji su ih naučili da je dovoljno „znati“ ko je kriv, da je postupak prepreka, da su garancije luksuz, a ljudska prava potencijalna smetnja. Takvo shvatanje nije evropski standard.
Ako se zaboravi da se zakon piše radi nevinih, onda se on neminovno piše protiv nekoga.
Danas ga Demokrate pišu protiv „sumnjivih policajaca“, sjutra protiv nekih drugih, a preksjutra protiv svakoga ko se nađe na pogrešnoj strani njihove operativne procjene, odnosno ko ne pripada toj partiji koja kontroliše policiju. Pravni sistem koji ne polazi od zaštite nevinih ne jača državu — on je slabi, jer država nije jaka kada može brzo da kazni, već kada može pouzdano da razlikuje krivicu od sumnje.
Borba protiv kriminala i korupcije je neophodna, ali ona mora biti vođena zakonom, a ne na račun ljudskih prava. Jer država koja unaprijed kažnjava, prije nego što dokaže, na kraju ostaje bez onoga što bi trebalo da joj bude temelj – ostaje bez pravde. Ko god je ozbiljno učio pravo, zna da zakon koji nije pisan radi nevinih, prije ili kasnije postaje oružje protiv njih. A tada više niko nije bezbjedan, ni policajac, ni sudija, ni tužilac, ni bilo koji građanin.
Zakone koji zadiru u osnovna ljudska prava i slobode ne smiju pisati oni koji nijesu naučili čemu pravo služi. Društvo koje dozvoli da loši studenti loših profesora kreiraju i brane norme o odgovornosti, krivici i sankciji, ne rizikuje samo da ima loše zakone, već rizikuje gubitak pravne države. Jer pravo ipak ne postoji radi moći, već radi zaštite — naročito onda kada je najteže razlikovati krivicu od sumnje.
