Budva u vrelo, vjetrovito julsko jutro. Ulazak u grad dovoljan je za prvi snažni utisak.
S jedne strane božanstvena morska pučina, uz put - nepregledni niz ogromnih bilborda i, sa druge strane, nesaglediva gomila ogromnih zdanja koja kao da izranjaju jedno iz drugog.
I, nema pogleda već kilometrima prije ulaska u grad, koji vam neće zakloniti neki bilbord nezamislivih dimenzija, kao što su nezamislive dimenzije zdanja koja nude na prodaju na ruskom jeziku.
U ovom gradu, koji zvanično ima 15-tak hiljada stanovnika, kažu da je u posljednjih nekoliko godina (nelegalno) sagrađeno oko 100 hiljada stanova.
I transparenti sa natpisom „for sale“ mogu se vidjeti posvuda, okačeni po fasadama zgrada, kao i razapeti po obodima okolnih uzvišenja, poput velikih čaršava.
Nemoć odbrane pred graditeljskom invazijom: Prolazeći kroz budvanske ulice ne stiče se utisak da će graditeljska histerija („euforija“ je blaga riječ) skoro prestati.
Ovaj prostrani plato u zaleđu Slovenske plaže na koji se grad proširio iz svojih starih zidina, postao je mjesto po ukusu i mjeri nekih novih, skorojevićkih nazora i skoro opipljive jurnjave za novcem.Plato je već prenatrpan, i nestaju polako obrisi brda pod naletom jakih građevinskih mašina. Ogromna zdanja kojima su potpuno pokriveni gabariti placeva, penju se u visinu, ne ostavljajući prostora ni za baštu, ni za trotoar, ni za klupu, ni bar poneko stablo. To nisu zdanja na kojima ćete vidjeti tragove života, ni žardinjeru sa cvijećem, niti rašireni peškir ili čaršav na balkonu. Nećete vidjeti ni ljudsku priliku na prozoru, niti djecu u igri oko zgrada.
Ne može se oteti utisku nemoći, kao pred kakvom žestokom invazijom. Neko je ovdje kapitulirao, kao što su poraženi i razum, mjera i ukus. Svuda duboki krateri za neke nove temelje, kranovi, dizalice i bageri, po okolnim brdima, kao i uz glavnu gradsku saobraćajnicu. Sa prepolovljenog brda Topliš, na kojem se ne zna šta će na kraju nići, puca pogled na stotine potpuno novih krovova.
Teško je zamisliti i život i ljetovanje u tim novim kvartovima bez jasnih obrisa. Građevine kao da su rađene po jednom „šnitu“, lišenom i mjere i ukusa. Nema tu ni mediteranskih boja ni materijala. Za palme, borove, bogumvilije i bršljan, trebaju godine da porastu. Treba stalna njega i običnoj muškatli na balkonu. Toj, mahom ruskoj klijenteli, kojoj su namijenjeni, za mjesec ili dva godišnje, ne treba ni gradski prevoz, ni bioskop, ni veliki parking, ni cijele godine otvorena prodavnica prehrane, ni vrtić, ni obdanište, ni škola, ni gradski park. Nevolje žitelja: Poznavaoci prilika kažu da ni život u Starom gradu nije ništa humaniji, da je pobjegao svako ko je mogao. A mogao je svako ko je htio. Koleginica, Budvanka, priča da je nedavno jedna porodica, sa stanom u starom gradu, imala problem da iznese pokojnika iz zgrade od prenatrpanih kafanskih stolova u uskoj ulici.
Ispred terase hotela Mogren, na trgu koji zovu Trg slikara, na razmaku od 20-tak metara jedan od drugog, postavljeno je šest zvučnika za šest lokala koji tu rade. Svaki je sa živom muzikom.
A preko puta Mogrena i jedne nove Avale, prostrlo se pedesetak stolova hotela Astorija. Stolovi su izvan zidina, a hotel unutra, naslonjen na njih.
Na jednom od prvih prozora na prizemlju, niz ulicu, kada se prođu Astorija i poslastičarnica Mocart, u omanjem koferu izložene raznobojne frule. Vlasnica robe je iz Bosne. „Dudičke“, piše na ruskom, kao što su na ruskom sve turističke ponude za šetnju brodom, prodaju nekretnina, restoranski meniji, obavještenja svih vrsta...Ulicama nema vreve uobičajene za ovo doba godine. Nije da su cijene u pitanju. I u toj, kako kažu, „preskupoj Astoriji“, hotelu sa četiri zvjezdice, espreso je euro i sedamdeset. Svuda u lokalima više je praznih nego punih stolica.
Sa Citadele puca odličan pogled na bočnu fasadu Avale impresivnih dimenzija, ali i na pučinu, jasno ocrtanog horizonta zbog vjetra i suvog vazduha. U blizini grob Stjepana Mitrova Ljubiše, pokrivenom skromnom, vremenom patiniranom kamenom pločom. Na ploči samo ime i godine: 1824 - 1878. Porodica Rusa posmatra ploču. Da li znaju da pod njom leži jedan od najznačajnijih ljudi toga kraja?
Za obilazak zidina karta je jedan euro, bez vodiča.
Na platou ispred crkve svete Marije napravljen je amfiteatar koji čeka ovogodišnje predstave Grada teatra.
Citadela i njena biblioteka: Nema više predstava na Citadeli. Ko se još sjeća Konte Zanovića i mladog Mićanovića, gore, na Citadeli, prije samo 12 godina? Citadela je data u privatno vlasništvo. Ulazak gore košta dva eura, za koja se dobija razglednica Budve umjesto ulaznice. Vrijedi pogledati jednu od najatraktivniih budvanskih turističkih ponuda. Ispostavlja se – i kulturom i istorijom najnabijenijih.
Preplanula djevojka obučena u nešto što bi trebalo da predstavlja lokalnu nošnju, kaže da ne zna ko je vlasnik Citadele, da nemaju vodiče, ali da se mogu pogledati makete brodova u jednoj i biblioteka u drugoj prostoriji. I, po želji, uživati u panorami sa zidina o kojima ne zna, kaže, ništa. Prostorom se širi intenzivni miris tamjana koji bukvalno štipa nozdrve.
Čudan, baš čudan, taj miris tamjana u vojnom utvrđenju.
I biblioteka je, zajedno sa Citadelom, prešla u privatno vlasništvo. U njoj je, vele, oko tri hiljade knjiga. Grad Budva, inače, nema biblioteku, kao što nema ni bioskop.Šta reći? Pred očima je pukla prostrana soba, u čijem je centru nekoliko masivnih fotelja presvučenih tamnocrvenom kožom. A uz zidove zastakljena biblioteka i impresivno bogatstvo naslova vojne, geografske, etnografske, istoriografske, književne tematike na više jezika. Dominiraju naslovi koji se odnose na balkanske zemlje. Ima tu knjiga i o svetom Savi i kralju Petru i SPC-u, i epskih narodnih pjesama i jedno izdanje Gorskog vijenca, pa dnevnici Ruđera Boškovića, ali i više knjiga Sekule Drljevića (Istorija Crne Gore, pa „Centralizam ili federalizam“, štampano u Zemunu 1926. u, štamparija M. Mlađan).
Na zidu, uokvirena, naslovnica francuskog „Le petit Journala“ iz 3. novembra 1912. i na njoj preko cijele strane nacrtan kralj Nikola koji se nadnio nad nosilima sa nekim turskim pašom, mrtvim ili ranjenim, što god. „Un touchante tradition Montenegrine“, stoji u naslovu. „Jedna dirljiva crnogorska tradicija“. Poštovanje neprijatelja.
Ko zna što sve još krije ovo mjesto kojeg nema u turističkim vodičima, pored bista nekih ljudi nenaznačenih imena, fotografija, spisa, dokumenata... Sve je, prije ili kasnije, na prodaju: Što od tamjana, što od biblioteke i privatnog vlasništva nad blagom niti kupljenim, niti naslijeđenim, ošamućenost je potpuna i ponovo se može pod budvansko julsko podnevno sunce i nastavak turističkog obilaska.
Na putu ka štrafti uz Slovensku plažu vrijedi ući u dvorište tik uz izlazna vrata od grada, pretvoreno u „džidžarnicu“ i „antikvarnicu“. Metalni dinari iz ranih '90-tih, svaki po euro, porcelanske figurice, one kičaste sa plemićima upravo iz lova, kratka puška „ledenica“, srebrni ćemer (600 eura), arnautska puška „tančica“ (3-4 hiljade eura), fašistički, gravirama ukrašeni nož, razno ordenje, uključujući Orden za vojne zasluge I reda sa petokrakom zvijezdom. „Gospođo, sve je, prije ili kasnije, na prodaju“, veli mladić, vlasnik tezge, na pitanje odakle mu sve to.
Neće otkriti kako mu ide posao. Sudeći po cijenama izložene robe, više nego dobro. Uostalom – šta skorojević kupuje, ne pitajući koliko košta? Malo istorije i porodične tradicije! Džaba jahta bez arnautske puške „tančice“ i dva ordena.
Jednu od glavnih gradskih pozicija, na marini, zauzima štand sa suvenirima među kojima su kasica u obliku babuške, veeelikih očiju, one sniježne kugle u kojima su Crnogorci i Crnogorke na koje padaju pahulje ako ih prevrnete naopačke i pepeljare u obliku barke (cigareta se stavlja gdje bi bilo veslo) na čijoj krmi sjedi gola Crnogorka, sa crnogorskom kapom kao jedinim komadom odjeće na sebi. Vitka je i podignutih grudi i košta 10 eura.Dvije djevojke pored prodaju sladoled i, zajedno, u budvansko rano popodne pjevaju u sav glas sa Karleušom, njišući se u ritmu njenog „mega-giga hita“: ...“Hajde, dođi taji...neće taja da zataji, biće tebi posle taje, biće buji – paji, kad te ja umorim, kad te ja preznojim, i zato dođi da ti svašta radim, radim što ti prija..I biće - laku noć, insomnija.“
Pornografske i rodoljubive majice: Prelazak na šetalište uz Slovensku plažu. „Mitsko“ mjesto.
Desnom stranom ulice, prema plaži, nanizani lokali koji će živnuti kad padne mrak. Malteze, Miami club, Trocadero, Rafaello...Imitacije gusarskih brodova, replike Ajfelove kule...Moćni zvučnici, nebo i plaža... U mnogima od njih je i šipka – važan rekvizit za zavodljivu igru i potpunu turističku ponudu. Loodilo, kako piše na plakatu koji poziva na „Big Brother party“ na kojoj će gostovati Jovana, go-go plesačica, „omiljena sestra Velikog brata“ (ma šta to značilo), a na kojoj će biti i „masaža srca, veštačko disanje, i merenje pulsa“. Sve to, valjda, radi Jovane, koja je „apsolutno loodilo“.
Na drugoj strani šetališta, nakon nekoliko manje ili više posjećenih restorana (među kojima se ljepotom izdvaja bašta jednog koji nosi „lokalno“ ime „Olimp“), i punktova sa leskovačkim roštiljem, slijedi dugi niz „džidžara“ bogate suvenirske ponude. Za sjećanje iz Crne Gore možete, pored velikog izbora magneta za frižider, za par eura kupiti majicu na kojoj je Kosovo još uvijek Srbija, četiri oscila na bijeloj ili crnoj osnovi, srpkog ili crnogorskog orla...
Ponuda natpisa i poruka na majicama je raznovrsna, ali dominira rodoljubiva i pornografska tematika. „Nisam ginekolog, ali mogu da pogledam“ ili, suptilnije - „Ćuti dok te karam“. Pa razne ilustrovane poze gdje je muškarac „ja“, a žena „tvoja mama“...Če Gevara je obišao na motoru cijelu Južnu Ameriku, ali nije slutio da će mu se lik naći na majici, izloženoj pored ovakvih natpisa.
Znate li da je, prema legendi, osnivač Budve Kadmo, sin feničanskog kralja Agenona, vladar Tebe. Sa ženom Harmonijom, Arejevom i Afroditinom ćerkom, bio je prisiljen da napusti Tebu. Na volovskoj zaprezi (otuda izvorni naziv „Butoe“, volovi) došao je u zemlju Ilira i zagospodario njome.
Feničani su davno zaboravljeni u rukavcima istorije i njihovi potomci sigurno ne vladaju današnjom Budvom. Današnju Budvu čvrsto u rukama drže njeni graditelji.
Na izlasku iz Budve prolazi se pored Zavale, do prije neku godinu netaknutog rta obraslog borovom šumom. Sada je prekriveno nedovršenim „vilama“ od betona. Nestala je, u graditeljskom i rušiteljskom naletu, obližnja plaža Guvance, kao što je nestala i Budva kakvu znamo.
Gordana Borović
