Velikosrpstvo je rak rana Crne Gore i Crnogoraca, dok je jugoslovenstvo, stanovitom dijelu naših sunarodnika bila anestezija, koja umiruje, ali i umrtvljuje, pa i relativizuje, ozbiljan otpor „srpskom svetu“. Na taj način obesmišljava i samu ideju stvaranja cjelovite strategije utemeljene na nacionalnoj samobitnosti i kulturnoj odjelitosti Crnogoraca.
Jugoslovenstvo i komunistički antifašizam u crnogorskoj nacionalnoj ideologiji
Limite i prevaziđenost jugoslovenskog ideološko-političkog konstrukta još i danas ne razumije dominantan dio naše političke i humanističke inteligencije. Ovo je možda glavni uzrok što i danas, poslije svega, ne postoji racionalan odnos, odnosno održiv strateški plan na koji način prevladati mnoge savremene probleme i biti spreman suočiti se sa pitanjima budućnosti.
Stoga, bizarno je to što jugoslovenstvo i komunistički antifašizam determinišu glavne tokove crnogorske nacionalne ideologije – ako se uopšte može u nas govoriti o nekom sistematizovanom skupu ideja, vrijednosti, političkih principa i duštvenih ideala - čak i kod tridesetpetogodišnjaka, koji su rođeni poslije sloma Jugoslavije.
(Danas mi više ne izgleda toliko besmislena tvrdnja Slavka Perovića da je jedini nacionalizam Crnogoraca, u stvari velikosrpski, kao devedesetih godina kad je to kazao.)
Neobičnost ovog mnjenja današnjih Crnogoraca utoliko je veća što je političko jugoslovenstvo, u velikoj mjeri odumrlo u svim ostalim južnoslovenskim nacijama, pogotovo kod Hrvata i Slovenaca, koji su, za razliku od Crnogoraca, poslije vjekova podređenog položaja u okviru Venecije, Austrije i Austro-Ugarske, vidjeli svoju šansu za bolju i perspektivniju nacionalnu afirmaciju u zajedničkoj državi Južnih Slovena, koja je velikim dijelom stvorena i zbog geopolitičkih interesa ondašnjih pobjednika u Prvom svjetskom ratu. Makedonce i Bošnjake, koji prije stvaranja Kraljevine SHS, nijesu imali svoje države, ni nacionalno-kulturne institucije, niko nije ni pitao pristaju li da budu dio novoformirane države.
Istina, neracionalno bi bilo da Crnogorci svoj nacionalni osjećaj – kao što je to slučaj u nekim drugim prostorima – stvaraju na antijugoslovenstvu, jer ovdje je jugoslavenska emocija utkana u brojna kulturna djela, kao i u ličnoj i familijarnoj empiriji mnogih naših sunarodnika, pogotovo onih koji su živjeli, radili, osnivali familije diljem Jugoslavije, najviše u Srbiji.
Uz to, još je živa i partizanska mitologija kod znatnog broja ljudi: jer su Crnogorci, uz Dalmatince, imali najborbenije i najpoznatije proleterske brigade, opjevane bitke i komandante. U tim partizanskim formacijama bilo je i dosta sinova starih crnogorskih indipendista. Jer, mlade Crnogorce iz zelenaških familija bile su zanijele borba za socijalnu i nacionalnu ravnopravnost, kao i rusofilstvo.
S druge strane, među crnogorskim komunistima, poslije Dugog svjetskog rata, nije bilo nacionalno zrelih i politički uticajnih rukovodilaca, koji bi shvatili nužnost nacionalne emancipacije, kao što su to činili njihovisuborci, prevashodno u Makedoniji i Sloveniji.
Poslijeratni komunisti, mahom poluobrazovani seljački sinovi, tipičnom bahatošću ignoranata, prezirali su istoriju, a i civilizaciju, prije Marksa i Lenjina: uostalom, smatrali su da će države i nacije odumrijeti, i zadnja rupa na svirali im je bilo bavljenje crnogorskom nacijom, izvan zvaničnih Partijskih dogmi i dokumenata. Nacionalnu istoriju su učili iz Gorskog vijenca, govora Milovana Đilasa i Blaža Jovanovića, i anegdotski su se prisjećali familijarnih priča o junacima s Grahovca, Vučjeg Dola, Mojkovca. Jer su vjerovali da je sve prolazno, a da su Jugoslavija i komunizam vječni.
I danas, naši savremenici, sinovi i unuci ovih partizana, skojevaca, u trećoj deceniji 21. stoljeća, kao najvišu uvredu doživljavaju činjenice da je država Južnih Slovenabila efemerna, prelazna, neodrživa tvorevina, naprije zbog toga što se nije mogla stabilizovati kao demokratska, a ne zbog unutrašnjih i vanjskih mračnih sila. Jer su Srbi i Hrvati, dva najbrojnija naroda, imali potpuno oprečna istorijska iskustva, koja su bila presudna i za njihovo shvatanje centralizma i (kon)federalizma.
U tom sporu Crnogorci, koji su, mahom u Beogradu, dobili rezidencijalne stanove i ostale privilegije, bili su irelevantni, i uglavnom nezainteresovani, ilisu držali ruku centralistima.
Posmatrajući stvari iz konteksta tog vremena nije teško razumjeti poglede i interese neukih, (pre)ambicioznih gorštaka. No, nužno je objasniti, zašto danas, 2026. godine, Crnogorci, naša politička i intelektualna elita i dalje drži period 1941-45. za centralni događaj crnogorske hiljadugodišnje istorije?
Od jugoslovenskog nasljeđa do crnogorske nacionalne samospoznaje
Iz toga pitanja izvire drugo, u mnogo čemu sudbonosno pitanje: je li sadašnja generacija, i u trenucima ponovnog trijumfa velikosrpske politike, sposobna spoznatiideološke zablude – svoje i prethodnih generacija – i konačno shvatiti da se crnogorski nacionalni identitet mora graditi na trajnim i najvišim vrijednostima, koje su stvarane prijeJugoslavije: ovaploćene u Kraljevstvu Slovena, Oktoihu, Goskom Vijencu, Luči Mikrokozma, Imovinskom zakoniku, kao i bogatom kulturnom stvaralaštvu dvadesetog vijeka. Između ostalih, slikara Dada Đurića, Petra Lubarde, Dimitrija Popovića,sineata Vladimira Popovića i Veljka Bulajića, skulptora Janka Brajovića, pisaca Milovana Đilasa i Mirka Kovača, konceptualnih umjetnika Marine Abramović i Uroša Šoškića, bili priznati u globalnim okvirima.
U eminentno istorijsko-političkom diskursu, riječ je o jedinstvenim, neuporedivimličnostima: Ivana Crnojevića, Svetog Petra Cetinjskog, Njegoša, knjaza Danila, kralja Nikole, Nikca od Rovina, Miljana Vukova, Stefana Perkova, Novice Cerovića, Marka Miljanova, kao i Krsta Zrnova, Ljuba Čupića, Save Kovačevića, te velikim bitkama za slobodu, od Tuđemila, Careva laza, Krusa i Matinića, do Vučjeg dola, Fundine i Mojkovca…
Jer, jugoslovenske ideologije temeljene samo na komunizmu, junacima narodno-oslobodilačkog rata, u novom postjugoslovenskom vremenu, izgubili su političku i simboličku funkciju koju su imali u Titovoj Jugoslaviji. Na njihovim djelima, podvizima i žrtvama nije moguće u budućnosti graditi nacionalnu i državotvornu svijest, ne samo zbog toga što su jugoslovenstvo i komunizam propali, nego i zato štoje za komunističke antifašiste – izuzeci potvrđuju pravilo - crnogorsko pitanje bilo sekundarno.
Recimo, da su Tito i Staljin, 1944. ili 1945. godine, predložili da Crna Gora dobije status autonomnih pokrajina – ili da je umjesto Tita na čelu Jugoslavije bio Aleksandar Ranković ili Krcun Penezić – pristali bi da bude poput Kosova ili Vojvodine. Ovo se zorno očitovalo upravo u tzv. Antibirokratskoj revoluciji 1989. godine, kad je barem 80 posto crnogorskih komunista, iz Crne Gore i Beograda, podržalo Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja.
Krsto Popović i Ljubo Čupić: Izvan ideološke podjele
O tome koliko je duboko užiljena srpska interpretacija jugoslovenstva i kod mladih crnogorskih suverenista svjedoči i nedavna javna polemika o istorijskoj ulozi Krsta Popovića, koja je imala i sektaški karakter. Jer, difencijacija: „ili Ljubo (Čupić), ili Krsto (Popović)“, politički je slaboumna, lišena jasnog smisla, bez obzira na ideološku pozadinu Drugog svjetskog rata, stranu okupaciju s elementima građanskog rata. Jer sve nacije, pogotovo one s diskontinuitetom, kao što je većina južnoslovenskih, grade se i na očiglednim protivrječnostima.
Ne treba, dakle, velika politička pamet, pa umjesto „ili Ljubo ili Krsto“, propagirati „i Ljubo i Krsto“. Jer, bez komunista ne bi bilo obnove bilo kakvog crnogorskog entiteta 1945. godine, a 2006, na referendumu za nezavisnost pobijedila je ideja Krsta Popovića.
Danas ne možemo znati da li bi, na primjer, Ljubo Čupić podržao crnogorske generale i članove Savjeta federacije koji su bili uz Slobodana Miloševića, ili bi s nekolicinom titoista ostao odan Avnojevskoj Jugoslaviji, koji su se zalagali zapoziciju Crne Gore, definisanu u Ustavu iz 1974. godine.
Zato je simbolički potencijal lika Krsta Zrnova Popovića, junaka s Mojkovca, vođe Božićnog ustanka, političkog emigranta, starog usamljenog komite koji junački gine u sukobu s oficirima Ozne i njihovim pomagačima, neuporedvo potentniji i za buduće generacije intrigantniji nego što su lik i djelo Ljuba Čupića, Save Kovačevića, Peka Dapčevića.
(I u širem međunarodnom kontekstu, komunistički antifašizam je uglavnomkompromitovan, u postkomunističkom periodu. Mnogi nasljednici bivših komunista, u Rusiji, Bjelorusiji, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, bivšoj Istočnoj Njemačkoj, pretvorili su se u profašističku desnicu, koja zagovara hibridnu ideologiju parlamentarizma, ksenofobije, rasizma, te etnički ekskluzivizam. Pomenimo samo pokrete i stranke koje predvode Vladimir Putin, Aleksandar Lukašenko, Viktor Orban, Robert Fiko, Andrej Babiš, kao i stranku AFD, čija je izborna baza dominantno na prostoru nekadašnje Istočne Njemačke.)
Elem, krajnje je politički i intelektualno nerazborito – da upotrijebim eufemizam – 2026. godine, poslije svega, razglabati u crno-bijelim formama, i crnogorske zelenaše stavljati u istu ideološku ravan, na primjer, s četnicima, ustašama, muslimanskim milicijama, belogardejcima, norveškim ili francuskim kvinslizima. Naprotiv, ne postoji nijedan moralni i politički razlog zašto bi crnogorski indipendisti, učesnici Božićnog ustanka, politički emigranti, koji su bili bez osnovnih nacionalnih i političkih prava, 1941. godine branili tekovine Kraljevine Jugoslavije.
Zelenaši i istorijska odgovornost Crne Gore
U tom kontekstu navešću nepobitne činjenice.
- Srpska vojska je u novembru 1918. vojno okupirala Crnu Goru, svog ratnog saveznika. Nakon lažnog referenduma, provedenog uz bajonete srpske vojske i žandarmerije, na javnom glasanju koje je bilo omogućeno uglavnom pristalicama aneksije Crne Gore Srbiji, u zgradi duvanskog monopola u Podgorici, mimo crnogorskog Ustava i parlamenta kojemu nije bio istekao mandat, u situaciji kad je kralj Nikola, koji je po važećem Ustavu jediniovlašćen za pokretanje promjene državnog statusa, bio konfiniran u Francuskoj, proglašavaju nestanak suverene i međunarodno priznate države. U toj i takvojKraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, gdje se gubi vjekovno crnogorsko ime, Crnogorci će imati manja prava od bilo koje domorodačke afričke i azijske kolonije.
- Od 1918. do 1925. godine, beogradski okupacioni režim ubio je nekoliko hiljada protivnika režima, popalio mnogo njihovih kuća, vršio najstrašnija mučenja pristalica nezavisne Crne Gore, i osuđivao ih na višegodišnje robije.
- U Kraljevini SHS, kasnijoj Kraljevini Jugoslaviji, uz to što je bilo zabranjeno nacionalno se iskazivati kao Crnogorac, cjelokupna crnogorska politička i kulturna tradicija, proglašena je srpskom, u nacionalnom i političkom smislu. (Mihailo Ivanović, poslanik Crnogorske stranke u beogradskom parlamentu,govoreći o zvjerstvima srpske vojske u Crnoj Gori, o tome kako su dijete iz kolijevke bacali i dočekivali na bajonet puške, pominje crnogorski narod, a presjedavajući parlamentarne rasprave ga upozorava: „Gospodine Ivanoviću, crnogorski narod ne postoji.)
- Crnogorskoj stranci, koja se zalagala za prava Crne Gore i Crnogoraca, bili su zabranjeni javni mitinzi, pa i učestvovanje na nekim parlamentarnim izborima. Njeni prvaci su s vremena na vrijeme bili konfinirani, zavisno od diskrecionih procjena policije, i neki od njih su se zbog zabrane političkog djelovanja u Crnoj Gori morali kandidovati na listi Hrvatske seljačke stranke.
- Beogradski režim je, od svih istorijskih zemalja i pokrajina, najmanje ulagao u Crnu Goru. Jedino u Crnoj Gori nijesu otvorili nijednu visoku školu ni fabriku. Sagradili su manje puteva, otvorili manje škola, imali manje privrednih aktivnosti, nego što je to Knjaževina/Kraljevina Crna Gora imala od Berlinskog kongresa do Balkanskih ratova. Crnoj Gori je karađorđevićevski režim oduzeo i ratne reparacije, koje je zajedno sa Srbijom dobila poslije Prvog svjetskog rata. Komparativno gledano, Crna Gora jeuz Kosovo je bila ekonomski najzaostalija pokrajina karađorđevićevske kraljevine.
Od okupacije 1918. do zelenaškog otpora 1941.
Je li se onda mogloočekivati da će stari crnogorski indipendisti, koji su od 1918. do 1941. godine, učestovali u vojnim ustancima, robijali, bili u emigraciji, i trpjeli svakovrsnu diskriminaciju, nakon raspada Jugoslavije, prihvatiti saradnju s novim okupatorom, koji je priznavao crnogorsku nacionalnost, i nudio im neki oblik marionetske državnosti? Je li to bila izdaja monarhističke Jugoslavije, koja je detronizovala njihovog i protjerala kralja Nikolu, ratnog saveznika Srbije?
Ipak, među samim zelenašima 1941. je nastala rasprava oko uslova pod kojim će Crna Gora nominalno obnoviti svoju državnost.
Sekula Drljević, Dušan Vučinić, Jovo Popović, Mihailo Ivanović, smatrali da po svaku cijenu treba iskoristiti šansu da se povrati neka vrsta državnosti, dok su drugi, Petar Plamenac, Novica Radović, Ivo Jovićević, Krsto Popović, bili nezadovoljni novim državnim granicama, unutar kojih nije bila Boka Kotorska, Ulcinj, Tuzi, Plav i Rožaje, Metohija. Crna Gora je kao kompezaciju za ove teritorije dobila tri sandžačka gradića, Čajniče, Prijepolje i Sjenicu.
Nezadovoljan političkom situacijom nakon italijanske okupacije. Krsto Popović će ostati na svom seoskom imanju u Jami Vojvodini, kod Lipe Cucke, i tek će sredinom marta 1942. godine – osam mjeseci nakon Petrovdanskog sabora, koji je održan 12. jula 1941. godine – krenuti na Cetinje, kako bi formirao crnogorsku vojsku na teritoriji gdje su zelenaši imali snažnija uporišta, od Bara do granice sa Hercegovinom, s ambicijama da se zelenaške formacije osnuju još u Bjelopavlićima, Piperima, Rovcima, Kučima.
Neposredni povodi za Krstovu odluku da se vojno angažuje bilo je formiranje vojnih jedinica srpskih nacionalista, nasljednika starih srpskih žandara, kontrakomita i četnika: kojima su crnogorski nacionalisti bili strateški neprijatelji, a komunisti, koji su takođe bili Jugosloveni, sekundarni. Nikola Pašić u januaru 1916. godine, poslije Pada Lovćena i Bitke na Mojkovcu, u vrijeme kad je srpska vojska već odstupila u Albaniju, poslao je telegram regentu Aleksandru Karađorđeviću: „Vaše Visočanstvo, Srbija trenutnu gubi rat protiv Austrije, ali za sva vremena dobija rat protiv Crne Gore.“
Za ovakvu Krstovu odluku postojao je i ozbiljan spoljnopolitički razlog. Jer, u to vrijeme bilo je opšte mnjenje kod poznavalaca ratnih prilika, da će se Englezi – u Londonu je bila jugoslovenska emigrantska Vlada –iskrcati na Balkan. Zato su Popović, i njegovisavjetnici, akademik Novica Radović, doktor Ivo Jovićević i Petar Plamenac, bivši ministar vanjskih poslova Kraljevine Crne Gore – Džona Plamenca, poznatog političkog filozofa, sina Petrovog, britanske obavještajne službe su bile ubacile u emigrantsku srpsku Vladu –mislili da Crnogorci, u trenutku kad se završi rat, moraju imati i suverenistički vojni i politički subjekt, koji će pregovarati s pobjednicima, kako Crna Gora ne bi ponovo tragično završila, kao 1918. godine.
Krsto Popović je svoj politički program, u kojemu je objasnio odluku zbog čega se vojno anagažovao, predočio u nekolikorečenica, u kojima se ogledaladrama Crne Gore nakon 1918. godine.
„Nije velji rat za male narode. Mali su gubitnici i kad su na strani pobjednika. Nama je Crna Gora najvažnija. Budite Crnogorci i mislite crnogorski. Spas naroda je iznad svega.“
Krsto Popović i politička strategija crnogorskih indipendista
Dakle, za cjelokupno sagledavanje lika i djela Krsta Popovića važno je napomenuti da je vojska pod njegovom komandom imala jedan strateški cilj: sprečavanje četnika da zauzmu teritotiju Stare Crne Gore, i naprave novi pogrom nad civilnim stanovništvom – kao 1918. godine –koja je i po okupacionim italijanskim vojnim planovima, postala sektor pod komandom Popovića. (U ostalom dijelu Crne Gore vojni zapovjednici su bili Bajo Stanišić i Pavle Đurišić, bivši jugoslavenski oficiri.)
Treba je još znati da je vojska Krsta Popovića imala isključivo odbrambeni karakter. Zelenaši su 1943. godine, odbili da zajedno s četnicima idu Bosnu, i da učestvuju u Bici na Neretvi. Italijani su, zbog ovakve njihove odluke konfinirali u Miločer, Petra Plamenca, Novicu Radovića i Iva Jovićevića. Važno je još naglasiti da vojska Krsta Popovića nije ubijala civile, zatvarala političke protivnike, pljačkala, i činila druga djela koja su bila u suprotnosti sa starom crnogorskom ratnom etikom.
Onima koji su ideološki jednostrani – ljudi jedne knjige –treba predočiti, da su od samog početka rata između zelenaša i četnika bile latentne, manje ili veće tenzije, premda su pod italijanskim pritiskom, na neki način, javno sarađivali.
Tako su četničke pristalice 1942. organizovale kontramiting u Podgorici, da spriječe skup na kojemu će govoriti Krsto Popović. Vodila se permanentna anonimna kampanja međusobnog kompromitovanja i dezinformacija. Između njihovih mladih pristalica na Cetinju i Nikšiću bili su česti fizički obračuni…
Poslije kapitulacije Italije nesnošljivost srpskih i crnogorskih nacionalista postala je očigledna, jer su Njemci – čiji je ministar za jugoistok Evrope, Herman Nojbaher, radio na ponovnom „ujedinjenju“ Crne Gore sa Srbijom – otvoreno stali na stranu četnika. Stoga su osokoljeni četnici izvršili nekoliko likvidacija uglednih „separatista“, među kojima je bio i doktor Dušan Krivokapić,ubijen u Kotoru.
Draža Mihailović, u proljeće 1944. godine, šalje na Cetinje „crnu trojku“, sa zadatkom da u Hotelu Evropa, likvidira Krsta Popovića. Znali su da vođa zelenašastalno boravi u hotelu, čiji je vlasnik bio Pero Živkov Stojanović, njegov kum i saborac iz Božićnog ustanka.
Starom komiti su bili sumnjivi gosti, tobož Beranci, koji su došli na Cetinje zbog poslova s „Vladom“ Ljuba Vuksanovića Dekice. Krsto ih je iznenadio uveče, uhotelskoj sobi. Uzeo im pištolje i istjerao ih na ulicu. Onda je rekao vlasniku hotela: „Kume, nijesam htio da ti okrvavim kućni prag, ali mene ovđe nema više ostanka. Čuvaj mi tu arhivu. Ja ću da idem u Cuce.“
Zelenaši i četnici: Suprotstavljeni ciljevi i političke tradicije
Dakle, četnici i zelenaši, po cilju formiranja, po svojoj osnovnoj ideologiji, načinu djelovanja u Drugom svjetskom ratu, političkim ciljevima, a i po intencijama njihovih sadašnjih sljedbenika i poštovalaca, nijesu nikad imali iste, ili slične poglede i ciljeve: prema Crnoj Gori i Crnogorcima, kao ni univerzalnim ljudskim pravima i slobodama.
S današnje distance, u jednom smislu se može bez dvoumljenja kazati da je odnos većine uticajnih suverenista prema Krstu Popoviću neracionalan i neobjektivan, kontaminiran jugoslovenskom komunističkom ideologijom koja je istorijski poražena, u svakom smislu.
Ergo, većina naše suverenističke političke i intelektualne elite još uvijek koristi kategorijalni aparat, vrijednosni sistem, vokabular jednopartijskoig komunizma. Naime, u javnom sporu o Krstu Popoviću jedan od polemičara je rekao da Krstovo afirmisanje u stvari predstavlja istorijski revizionizam!?
Revizionizam je u vrijeme komunizma, u stvari izgovaran kao optužba, psovka, kad nekoga hoćete diskvalifikovati iz polemike. No,revizionizam se upravo odnosi na kritička preispitivanja ideoloških mantri jednopartijskih totalitarnih ideologija. Revizionizam je u Jugoslaviji i (post)jugoslovenskom prostoru počeo još sredinom osamdesetih godina, najprije u Sloveniji, u odnosu na parolu: „I poslije Tita Tito.“
Preispitivanje povijesnih događanja, kao i uloga određenih ličnosti u njima, neophodna je, pogotovo u društvima s naglašenim pretpolitičkim karakterom, koja nijesu imala razvijenu kritičku školu mišljenja, pevashodno u odnosu na zablude iz vlastite tradicije, koje je davno pregazilo vrijeme.
Crnogorci ne moraju ništa izmišljati da bi dokazivali svoju državotvornost
Nužnost izoštravanja optike, prevrednovanja davno uvriježenih stereotipa o Crnogorcima, crnogorskoj naciji, traži i kreativnu redefiniciju. Zato u odbrambenom pogledu, mala ugrožena nacija mora tražiti i prilagoditi se novim metodama odbrane, koristeći pritom sva sredstva koja su joj na raspolaganju, kako bi njena borba za opstanak bilavidljiva što širem krugu političkih, ekonomskih, propagandnih centara moći.
Ali, da biste zadobili simpatije morate pokazati vitalnost, borbenost i domišljatost. Za angažovanje, pogortovo mladog naraštaja nužno je, pored ostalog, imati moralne uzore, „hrabra srca“, koja nikad nijesu zaslabila, poklekla u toj borbi.
Crnogorci ne moraju ništa izmišljati da bi dokazivali svoju državotvornost i nacionalnu posebnost, kao što su to bili prinuđeni ideolozi nekih drugih balkanskih entiteta. Naime, dug je i čudesan niz tih, prije svega crnogorskih ratničkih podviga,„junaka iz bajke“, za koje je Garibaldi kazao da čine čast čovječanstvu.
Doista, impresivna je, neuporediva je galerija „junaka koji su jurišali na nebo“, no, na ovovremenim masovnim okupljanjima crnogorskih indipendista nose se samo portreti Krsta Zrnova Popovića, koji je posljednji crnogorski čojski junak.
Moralno viteštvo i zavjet Crnoj Gori
Krsto je od Balkanskih ratova, Mojkovca, Božićnog i Petrovdanskog ustanka 1919, do junačke smrti u sukobu sa zasjedom koju su mu pripremili visoki oficiri Ozne, slijedio stare principe ratničkog viteštva, i cijeli svoj život posvetio je borbi za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore.
Ni u jednom času, nije se pokolebao, kad je trebalo na strašnom mjestu postojati, i preuzeti odgovornost za spas naroda i crnogorskih državnih i političkih prava: ni u Božićnom ustanku, kad su general Blažo Vrbica i nekolicina oficira s višim oficirskim činom od Popovića, odustali da preuzmu komandu nad ustaničkom vojskom.
Krstovu moralnu čvrstinu pokazuje i njegovo ponašanje kad su mu žandari i kontrakomiti zapalili kuću: i njegova žena i djeca su morali kao životinje da spavaju u pećinama, i da jedu trave, štir i lobodu, jer im niko nije smio dati komad hljeba ili čašu mlijeka.
(Dok su žandari i kontrakomiti palili Krstovu kuću u Jami Vojvodini, on je sa svojom četom bio sakriven iznad kuće i držao ih je na nišanu. Žandari su, prije nego su glamnicu bacili na slameni krov, ispred kuće izveli Krstovu ženu i đecu. U jednom trenutku, kontrakomita B. M., Krstov dalji rođak po ženskoj liniji, bacio je njegovogapsa u oganj, a moj đed Boško Petrov, koji je u zasjedi ležao pored ustaničkog vođe, mahinalno je okrenuo cijev puške prema ubici psa. No, Krsto ga je uhvatio za ruku, i rekao mu: „Nemoj, nećemo još, dok ne krenu đecu bačati u oganj.“)
U martu 1942. godine, Krsto Popović, koji je bio zagazio u sedmu deceniju životakrenuo iz svoje kuće u Jami Vojvodinoj za Cetinje. Iznad Bate Cucke sreo ga je rođak, njegov stari vojnik, Pavle Lazarev Krivokapić, koji ga je pitao: „Krsto, jesi li krenuo na zli put?“
„Jesam Pavle, neko mora braniti Crnu Goru. Englezi i Amerikanci će dobiti ovaj rat, i ne smijemo dozvoliti da nam se opet ponovi 1918. godina.“
Moralno viteštvo je Krsto Popović pokazao i u zadnjim mjesecima života. Poslije ubistva ministra Vlahovića, organizovana je velika potjera, u kojoj su učestvovale stotine pripadnika vojske, milicije i Knoja.
Krsto je onda sazvao svoje posljednje saborce: četvoricu Lipljana, Popovića, svojih rođaka, četiri Draškovića iz Čeva, među kojima je bio i Golub, sin kapetana Đura Draškovića, prve žrtve Božićnog ustanka, te Nikolu Ćosovića. General Popović im je rekao da treba da se predaju, jer imaju malu đecu i nijesu nikome „krv dužni“, pa ćeih brzo pustiti iz zatvora. Još im je kazao da će se on boriti do kraja, jer ne može dozvoliti da njega, starca, poslije toliko ratova i komitovanja, vodi vezanoga, „ta balafurdija“, po Cetinju. Krstova pogibija, izdaja njegovih bližnjih, i događaj na sahrani Raka Mugoše, dobili su mitske dimenzije.
Mugošina majka nad odrom svoga sina,slavi junaštvo i viteštvo njegovog ubice. „Zar ne znade sine Rako/ nije Krsto što mu zbore/ on je vitez Crne Gore./ Lakše će te žalit majka/ jer pogibe od junaka.“
U kartoteci Ozne/Udbe o ratnim zločincima, u dosjeu Krsta Popovića piše: „Ratni zločin nepoznat.“
Parola Krsta Popovića: „Budite Crnogorci, mislite crnogorski“, najkraća je, najefektnije i najsuštinskija, od svih izrečenih propagandnih, motivirajućih slogana. Ova rečenica je njegovo životno načelo i uvjerenje, koje se nastavlja na kredo: „Sve za Crnu Goru, Crnu Goru nizašto“.
Stogadanas, Crnogorci, koji još nijesu izgubili samopoštovanje i trezvenost, na političkim mitinzima nose portrete Krsta Popovića, a ne Peka Dapčevića, i ostalihkomunističkih generala i ministara, koji u prepunom Sava centru, na skupu podrške Slobodanu Miloševiću 1989. godine, nijesu dozvolili Jovu Kapi da završi svoj govor, pošto im je rekao da su izdali, Crnu Goru, Avnoj, Jugoslaviju i Tita.
(Odlomak iz knjige Crnogorsko srpstvo/jugoslovenstvo – Esej o savremenoj asimilaciji Crnogoraca, koja uskoro izlazi iz štampe)
