Istorija se na balkanskom prostoru u posljednjih nekoliko decenija silno ubrzala tako da nijesmo stigli ni da razmislimo o pojedinim procesima kroz koje smo prošli i koji, možda, nijesu ni završeni. No, bez obzira na takvu realnost nekada i sebi moramo postaviti određena pitanja.
Kada upitate o Jugoslaviji mnogi će vam uzvratiti pitanjem da li mislite na prvu, drugu ili treću Jugoslaviju. Biće, naravno, i onih koji će reći da je Jugoslavija odavno mrtva i da o takvima treba pričati sve najbolje. Ali, iako mrtva, Jugoslavija ipak izaziva pažnju i često budi neka nova pitanja. Iz misli mi nikako ne izlazi jedna lekcija iz istorije koju smo učili u srednjoj školi, a koja je govorila o tome da su komunisti tzv. Prvu Jugoslaviju, onu koja je stvorena 1918. godine, smatrali tamnicom naroda. Pitamo se, stoga, šta će o onoj koja je poznata i kao Titova Jugoslavija, misliti potomci onih koji su pripadali liberalnim političkim ubjeđenjima i ideologiji, ili šta će o trećoj misliti oni rođeni ubrzo poslije njenog stvaranja 1992. godine. Ostavljajući odgovore na takva pitanja po strani, do kojih bi se, uzgredno rečeno, moralo doći empirijskim putem, mišljenja smo da mislili na bilo koju Jugoslaviju, odmah moramo reći da je to prošla stvarnost koja se ne može izbrisati. Kako smo rođeni u onoj drugoj, koja se tada zvala SFR Jugoslavija, skloniji smo govoriti o njoj, o zemlji koje se sjećamo sa nostalgijom. Poznato nam je da u posljednje vrijeme tu nostalgiju za Titom ili suštinski za Jugoslavijom, teoretičari nazivaju titostalgijom. Bila je to zajednica koja je živjela od nade do tragedije, ona, koju danas nazivaju i Rugoslavija, neopravdano.
Da danas postoji, ta velika zajednica, koja se prostirala od Triglava do Đevđelije, slavila bi 75. rođendan. Stvorena je u ratnim okolnostima, a zvanično utemeljena sa donošenjem Ustava FNRJ koji je jednoglasno proglašen na zajedničkoj sjednici Ustavotvorne skupštine 31. januara 1946. godine. Prvi Ustav FNRJ rađen je po ugledu na Ustav SSSR-a iz 1936. godine koji je bio poznat i pod imenom Staljinov ustav. Nacionalnim manjinama bila su zagarantovani pravo i zaštita kulturnog razvitka i sloboda upotrebe jezika. Svojina je bila državna, zadružna ili privatna, s tim da je privatna svojina mogla biti ograničena ili ekspropisana ako je to zahtijevao opšti interes, kome se i te kako pridavalo značaja. Pitanje je gdje su danas granice privatne svojine, Jugo moja.
Zajednica bratskih naroda i narodnosti SFRJ imala je i svoj strateški cilj – mir unutar sopstevnih granica i mir u okruženju, te čuvanje bratstva i jedinstav kao zjenice oka. Titova Jugoslavija jeste bila i najduži period mira u novijoj istoriji ovih naroda i prostora, ona je značila izvlačenje iz bijede, provincijalizma, pa se čini da je to bilo vrijeme bezbrižnosti i jednakih šansi za sve ljude.
U retrospektivi, pamti se relativno blagostanje Jugoslavije, otvorene granice, priličan životni i proizvodni standard i sloboda koja se ogledala u tome da ste mogli slobodno putovati, kako unutar njenih granica, tako i van njene teritorije i to sa poštovanjem od strane onih koji su nas dočekivali na raznim graničnim prelazima i aerodromima. Slušala je tada rock and roll cijela Jugoslavija, imala jedinstvenu vojsku i svrstavala se u jake oružane snage, smjela je stati, makar se tako činilo, svima na crtu. Tada nijesmo bili zaokupljeni parlamentarnim niti lokalnim izborima, niti smo nazirali ivicu građanskog sukoba.
Tito, kao najveći sin naroda i narodnosti Jugoslavije je balansirao između istoka i zapada, imao je oko sebe vrlo iskusne i talentovane saradnike koji nijesu pravili političke improvizacije, već su se tom djelatnošću bavili ozbiljno. Pokazuje to i infrastruktura iz tog perioda koju i danas koristimo, računajući samo od Titove smrti, punu 41 godinu.
Vrijednosni sistem bio je vrlo uticajan, iako je Jugoslavija bila zemlja jednopartijskog sistema. Međutim, Tito kao neprikosnoveni vođa socijalističke zemlje nikada nije prihvatio kapitalizam i politički pluralizam, što se neminovno moralo odraziti na unutrašnjem planu. Svakako, upravljanje ekonomijom i političkim aparatom u bilo kom sistemu, uvijek je delikatno. U kapitalizmu pravi gospodari, oni koji poseduju sredstva za proizvodnju, su uvijek skriveni, dok je politički aparat izabran od strane naroda. U socijalizmu je drugačije. Vlasnik sredstava za proizvodnju je vidljiv i to je radni narod, od koga su izabrani i predstavnici političkog aparata.
Posmatrano iz današnje perspektive Jugoslavija je bila zemlja u kojoj je mogućnost zapošljavanja bila vrlo izražena, dok je to danas u svim njenim bivšim republikama krucijalno pitanje koje na površinu isplivava samo u predizbornim kampanjama. I formalno i faktički, bila je to zemlja radnika: bila je definisana radničkim samoupravljanjem i radnici su na različite načine učestvovali u politici.U takvoj zemlji se ostajalo i živjelo. Sa prostora njenih bivših članica, zbog nemogućnosti zapošljavanja, danas se odlazi. Jugo moja, kome da te pričam.
Jugoslavija je bila multietnička zajednica, ali su njeni narodi dozvolili da umre u devedesetim, iako je, u to vjerujemo, njen život mogao biti produžen. Prema mišljenju nekih teoretičara ona nije bila spremna za demokratsku i institucionalnu evoluciju,i, otišla je u nepovrat. Mi želimo da vjerujemo u demokratsku kulturu naše Crne Gore i njenu spremnost da potvrdi svoju samobitnost, slobodoljubivost, vječnost i pristajanje rame uz rame sa modernim svijetom.
Veliki je broj ljudi koji žale za velikom, uglednom i uticajnom Jugoslavijom, za sigurnošću, za besplatnim i svima dostupnim školstvom i zdravstvom, za društvom bez nacionalne mržnje i diskriminacije. Zato – Jugo moja, kome da te pričam!? To što nije uspjela, možda više govori o nama nego o njoj.
