Izložba djela crnogorske umjetnice Milene Jovićević, naslovljena ,,Pjevaj Maro, Pjevaj Zlato…“, koja se u Galeriji Art može pogledati do kraja januara, ostavlja prilično jak utisak na publiku. Fokusirana je na rodne, kao i na druge stereotipe kojima je žena definisana u patrijarhalnom društvu.
Postavka, višemedijskog karaktera, poljuljala je apriorne predstave kojima su podložni stalni posjetioci galerijskih prostora. Jovićević je pokazala da umjetnost treba da razbije očekivano u domenu narativnosti, a samim ,,neprisustvom“ u noći otvaranja izložbe odlučila je da pruži publici slobodu percepcije i interpretacije djela.
U intervjuu za Pobjedu Jovićević govori o tematskom okviru izložbe, raznovrsnim reakcijama publike, mogućim načinima prevazilaženja stereotipa i predrasuda...
S obzirom na to da se radovi dominantno koncentrišu na pomenuti fenomen u crnogorskom društvu, što Vas je najviše podstaklo na ovu izložbu?
Jovićević: Svi moji radovi se direktno ili indirektno bave društvenim fenomenima, devijantnim pojavama u društvu, stereotipima. Ova izložba problematizuje snagu nasljeđa, predrasuda i rodnih stereotipa koji dominantno oblikuju identitet žene u našem društvu. Preispituje ženu, svedenu na upotrebni predmet i funkciju, svedenu na statistiku, ženu kojoj se roditelji i danas obraćaju, od milošte SINE - dajući joj tako na značaju. Za mene je to vrlo važna tema, provlači se kroz mnogo mojih radova. Ona je univerzalna. Rodni stereotipi su prisutni u svakom društvu, međutim, bilo mi je važno da se fokusiram na lokalne okvire, jer je teško naći izazovniji teren od našeg, kad je ova tema u pitanju.
Izložba ,,Pjevaj Maro, Pjevaj Zlato…“ istražuje ove teme kroz intermedijalni umjetnički postupak i vrlo je angažovana. Traži uključenost publike, osvješćivanje posmatrača. Ono što me podstiče na ovakve radove je poražavajuće stanje u kojem se naše društvo nalazi danas i decenijama unazad. Naročito je jadno što se bavimo sopstvenim problemima onda kada neko treći uperi prst u naše dvorište, zarad otvaranja nekih poglavlja… Svi smo svedeni na statistiku, život i smrt su statistika, ništa više. Ali bolje i da nam neko sa strane na nešto ukaže, jer mi nikada ne bismo otvorili svoje tabu teme. Ovakve izložbe su moj način da se suočim sa nekim bolnim pitanjima, da ih otvorim i sebi i drugima, da reagujem, iniciram neki dijalog, isprovociram reakciju.
Publiku je u noći otvaranja izložbe zaintrigiralo što ni Vi, ni kustoskinja izložbe Maša Vlaović, nijeste bili u galeriji. Nije bilo uobičajene ceremonije otvaranja, kao ni kataloga sa pratećim tekstom likovnog kritičara. Da li ste namjerno ostavili publici prostor da se direktno, bez posrednika, upozna sa radovima?
Jovićević: Namjerno, naravno. Da budem iskrena, otvaranja izložbi sa dobro znanim činovima su mi izuzetno dosadna. Posljednju samostalnu izložbu u Crnoj Gori sam imala 2008. u Dadovom ateljeu na Cetinju. Ni tada nije bilo otvaranja. Imam otpor prema tome da publika stoji kao u stroju i sluša prigodna obraćanja, koja uglavnom dugo traju. Mislim da publici na taj način ne ostavljamo mnogo prostora da umjetnički rad neposredno doživi, a na to svaki posmatrač ima pravo, bez obzira na predznanje, obrazovanje... Važan dio ove postavke je upravo taj što nema nikavih sugestija, nema kritičkog osvrta, a nema ni nas na otvaranju. Postoji ,,Uputstvo za upotrebu“, koje dodatno problematizuje razne stereotipe (čin otvaranja izložbe, odnos kustoskinja - umjetnica, očekivanja publike, čitanje umjetničkog djela, njegovu ulogu…). To što nijesmo prisustvovale otvaranju u skladu je sa konceptom izložbe, ali i sa našim tradicionalnim vrijednostima. Kako da izložbi prisustvuju dvije majke koje imaju po dvoje đece, prave Crnogorke? Sjedimo kod kuće i brinemo o đeci, muževi su na otvaranju. Odsutne smo zbog ranije preuzetih obaveza, žena je prije svega majka, nakon toga idu druge, brojne uloge…
No, iako nijeste bile na otvaranju, Vlaović i Vi ste prisutne kroz video-rad dobrodošlice ,,Pjevaj zlato, iako udato…“. Pored video-rada su javno izloženi podaci iz vaših života. Što nam sve poručujete ovakvim postupkom?
Jovićević: Dočekujemo publiku video-obraćanjem, to je sada ,,in“. Podaci su istiniti: visina, težina, krvna grupa, bračni status, mane, slaganje sa svekrvom, latinski nazivi operacija, vakcine… sve ono na osnovu čega se u našem društvu gradi slika o ženi. Posjetioci mogu dobiti na uvid i platu supruga, naše mjere - obim struka, grudi, kukova, i još mnogo toga, dovoljno je da pošalju mejl.
Umjesto kataloga publika je dobila ,,Uputstvo za upotrebu“, a među prvim je da se radovima ne prilazi ,,praznogstomaka“, te da se ,,najbolje vare uz adekvatnu hranu“, pa je ispred ulaza u galerijski prostor ponuđena i zakuska. Kako biste nam približili vezu između zakuske i centralnog rada na izložbi - rekontekstualizovane slike ,,Splav Meduze“, na kojoj su se umjesto likova sa Žerikoovog originala našli savremenici koji slave rođenje sina?
Jovićević: ,,Uputstvo za upotrebu“ je vrlo sarkastično. Naravno da se ne prilazi „praznog stomaka“. Koliko ste puta svjedočili izložbi ili nekom sličnom događaju đe se ljudi okupljaju oko koktela i zakuske. Radovi dođu kao dekoracija, jede se, pije, odrade dvije-tri štrafte po galeriji... To su otvaranja izložbi. Tu se najmanje govori o radovima i nemoguće ih je vidjeti, zato na izložbu idete kasnije ako želite da je vidite na miru. Ovu zakusku ne čine sofisticirani kanapei, jagode i šampanjac. Ona je u skladu sa konceptom izložbe. U centralnoj sobi ,,slavimo“ rođenje sina, nasljednika, puškonoše, produžioca loze. Kako to da prođe bez oružja, topova, ćevapa, pljeskavica, čvaraka, luka… Prvo idu hrana i piće, nakon toga radovi. Žerikoova čuvena kontroverzna slika ,,Splav Meduze“ mi je poslužila kao odlična osnova za preispitivanje konteksta u kojem živimo. Mjesto Žerikoovih likova na mojoj slici su naši savremenici, prikazani u trenutku pijanstva i totalne egzaltiranosti, nesvjesni situacije na splavu. Među njima je jedna žena koja je od njih okrenuta leđima, sa glavom u rukama, u dubokom razmišljanju. Slika nije na zidu, već je instalacija u prostoru i posmatra se sa obje strane. Na njenoj poleđini su rukom ispisani preuzeti ,,Recepti za dobijanje muškog potomka“, koji su izazvali veliku pažnju publike. Posmatračima je data mogućnost da dopišu svoj recept, što se i dešavalo.
U galeriji se cijelo vrijeme čuje interpretacija poznate svatovske crnogorske narodne pjesme ,,Pjevaj Maro, jagnje moje malo“ u izvedbi Bojane Nenezić. Što se duže boravi u galeriji pjesma sve više evocira melanholiju, a njena repetitivnost budi nelagodu i tugu. Kako biste nam približili njenu simboliku?
Jovićević: Ova pjesma je nevjerovatna. Može se tretirati kao rad za sebe. Istina da je pjesma nastala u nekim drugačijim okolnostima od današnjih, ali ne mogu da se ne bavim njenim porukama. Čini mi se da se ne osvješćuju riječi te pjesme. Kad god da je nastala ova svadbarska pjesma i što god je mogla značiti u tom kontekstu, ipak mladoženja svakim stihom ,,prijeti“ mladoj. Moram je citirati: ,,Pjevaj, Maro, jagnje moje malo. Pjevaj, zlato, dok si neudato. Pomanje ćeš, pomanje ćeš kad kod mene dođeš. Na um će ti, na um će ti pasti đevovanje. Đevovanje, đevovanje, tvoje carovanje. Sad nijesi, sad nijesi ni car ni đevojka“. Nesklad između divne melodije i onoga što pjesma poručuje može biti metafora nekadašnje, ali i današnje Crne Gore. U odličnoj interpretaciji Bojana Nenezić izaziva pomiješane emocije, a to su tuga, razdražljivost, nespokoj, strah, revolt…
Izložbe angažovanog karaktera nose i dozu rizika, jer iskaču iz okvira uobičajenih galerijskih postavki. Kakvi su komentari publike i jeste li zadovoljni? Što ste očekivali?
Jovićević: Upravo to je izazov. Ova izložba je nastala u jednom dahu, iz organske potrebe da se to desi, uradila sam je baš onako kako sam osjećala. U toku rada na postavci se sasvim spontano desilo da je UNDP u izložbi prepoznao potencijal koji nosi snažne poruke i koje bi uz njihov doprinos još više odjeknule. To se i desilo. Inspirisane izložbom Djevojčice sa klikerima i Savremena karijatida dalje razvijaju svoje priče. Desila se razmjena energije među ženama koje se bore za iste vrijednosti i to je već velika stvar. Nijesam znala što da očekujem. Znala sam da će kopanje po ovakvim temama izazvati salvu komentara. Reakcije publike su različite, od oduševljenja postavkom, angažovanošću, radovima, do totalnog razočarenja. Neki smatraju da nijesu bili na boljoj izložbi, pojedinici komentarišu da je „umjetnost spala na niske grane, skandalozno, nije dovoljno što ovo živimo, nego moramo i kroz umjetnost da ga preživljavamo!“... Svi komentari su mi podjednako važni, negativni su čak važniji, jer nam jasno govore đe smo. Vizuelna umjetnost u našoj sredini nema prava da zalazi u realni život, ona pripada prostoru dokolice, zabavlja, dekoriše, uveseljava. Vrlo sam zadovoljna, izložba je pokrenula nešto što je važno meni, ali i drugima, o njoj se priča u različitim kontekstima.
Na izložbi su posjetioci dobili poklone - slikovnicu ,,Sine“ i ,,Čaj za muško potomstvo“. Kakve su bile reakcije?
Jovićević: Pokloni su uvijek dobrodošli. Stalno nešto treba poklanjati. Sjetite se Dana Evrope kada su se ljudi otimali o besplatne saksije sa cvijećem na trgu. Kod nas nije bilo otimanja, ali se pojedinci vraćaju po nekoliko puta za poklon. Nadam se da nije zbog čaja. Ako su nakon izložbe i slikovnice ipak iskoristili čaj, nemam komentara…
U okviru ,,Uputstva za upotrebu“ navedena je precizna statistika UNDP-a koja govori o ženi rođenoj u Crnoj Gori. Da li je Crna Gora u grupi ,,razvijenih“ ili ,,nerazvijenih“ zemalja ako se govori o ravnopravnosti žena i muškaraca?
Jovićević: Kad čujem Crna Gora prvo pomislim na predivnu prirodu, zato neću reći Crna Gora, ne bih da stavim znak jednakosti imeđu Crne Gore i crnogorskog društva. Nažalost, crnogorsko društvo je vrlo zapušteno i zagađeno, kao i naša priroda. Hermetično je, falocentrično, samim tim mizoginija cvjeta, i to sve više. Ne znam tačno što znači ravnopravnost na crnogorski način i da li je to uopšte moguće. Znam sigurno da smo na tom polju daleko iza razvijenog svijeta. Ne mislim da mačizam potiče isključivo od muškaraca, naše žene su često veći mačisti od muškaraca. Učvršćuju patrijarhat, ne znam iz kojih razloga. Mislim da svako treba da pogleda istraživačke video-forme i pročita tekstove UNDP-a. To je poražavajuće. Čućete komentare da to nije istina, da je to naručena statistika za EU. Kako je to tužno. Odlično znamo svi da je sve tačno i da malo činimo da to zaustavimo.
Kako biste prokomentarisali proces ,,samooslobađanja“ žena od usađenih patrijarhalnih navika?
Jovićević: Samooslobađanje žena se ne može odvijati bez oslobađanja muškaraca. Patrijarhat nije kavez samo za žene, već za čitavo društvo. Jednako bi matrijarhat bio problem, ali probleme sa matrijarhatom savim sigurno nikada nećemo okusiti. Mislim da smo svi svjesni u kakvom društvu živimo, takođe smo svjesni da tvrdi patrijarhat koji će, čini mi se, nadživjeti svaki poredak definiše sve naše odnose i stvara loš ambijent za sve nas. On frustrira i muškarce. Nestvarno je koliko smo nespremni da nešto promijenimo. Naša glavna tema je politika, partije, vjera, nacija, a mi smo u svjetskom vrhu na listi zemalja sa najvećim disbalansom među djecom muškog i ženskog pola. Da ponovim - mi smo u vrhu po selektivnim abortusima!!! Zar postoji neka važnija tema od te? Meni je svaka druga tema beznačajna u odnosu na ovu. Što to govori o nama? Čini mi se pametnome dovoljno. Mislim da svi naši problemi proizilaze upravo iz ovakvog ustrojstva. Na kraju, oni koji odlučuju o našim sudbinama, jesu li muškarci ili žene? Što ne bismo okrenuli igricu? Nemamo što da izgubimo, da probamo malo ženski princip? Možda mjesto potopa uslijedi katarza.
Ne dozvolimo mladima da hodaju po našem blatu
Na koji način je moguće prevazići stereotipe i predrasude? Da li rodna ravnopravnost postoji u praksi?
Jovićević: Stereotipe i predrasude moramo prevazilaziti svi pojedinačno, svako u svom okruženju i raskrinkati taj začarani krug preko kojeg se generacijski prenose kao narodno predanje. Moramo osvješćivati mlađe generacije, ne dozvoliti da one hodaju po našem blatu, koje nikako da počistimo. Možda je čišćenje ženski posao, u redu, onda će ga žene i počistiti. Takođe, moramo demaskirati zablude po kojima čuvanje i njegovanje ovih obrazaca koji utvrđuju pomenute stereotipe znače i očuvanje porodice, tradicije i nasljeđa. Oni su preneseni iz nekih potpuno drugačijih okolnosti u 21.vijek i suludo ih je primjenjivati danas i još se time ponositi. Kako može nešto što je važilo u potpuno drugačijem kontekstu biti održivo i prirodno danas? Zanimljivo kako nemamo tako dobar odnos prema mnogo vrednijem nasljeđu. Mi smo čak i pojam emancipacije pogrešno shvatili. Kod nas se, pod plaštom emancipacije, žene pretvaraju u ,,multitasking“ robote kojima je dan kratak za sve ono što bi morale oposliti, a što je emancipacija ako nije pravo na izbor i jednakost? Pitanje je kako probuditi ŽENU sa vrlinama i slabostima, staru, mladu, majku ili ne, udatu ili neudatu, ženu - koja postoji izvan ovih stega, a ne kalemiti na one stare stereotipe i mnoštvo novih.
Svakog dana se u Crnoj Gori najbrutalnije vrijeđaju žene
Pažnju publike privukli su i radovi ,,Dobrodošlica za muškarce“ i ,,Dobrodošlica za žene“. Za muškarce je ta dobrodošlica vrlo jednostavna i glasi: ,,Dragi moji… Svi ste dobrodošli“, dok je za žene satkana od raznoraznih etiketa koje im se svakodnevno lijepe: ,,Drage moje situirane, ribe, ljepotice, opajdare, ološi, mlađe prvorotke... Sve ste dobrodošle“. Na koji način u ovom radu promišljate rodne stereotipe kroz jezik?
Jovićević: Dobrodošlica za žene je slika naše stvarnosti. Dobrodošlica za muškarce je jednostavnija, oni su pošteđeni, jer su skoro savršeni… Riječi su ispisane kombinacijom dva pisma (ćiriličnog i latiničnog), jer jedino MI umijemo da čitamo oba pisma istovremeno i jedino MI znamo kako da koristimo ovakve riječi. Koliko su Vam puta, makar u saobraćaju zakačili etikete navedene u radu? Koliko je definicija žena u našem društvu? Koliko ste dobili pohvala: „Muški si to odradila!“ Često mi kažu: ,,Svaka čast! Muški voziš, muški slikaš“.
Ako si jaka, onda si ,,čo'ek-žena“. Ne razumijem tu vrstu komplimenata. Koliko je etiketa svakodnevno na našim leđima: majka, nemajka, starija prvorotka, mlađa prvorotka, ušeđelica, udavača… Čak i formulacija majka sa dvoje i više đece je ponižavajuća i diskriminatorska. Uz uvrede odlično ide ženski rod, što ćemo sa važnim profesijama? Može li ženski rod od - hirurg? Čujemo li kakva nam je javna scena i kako se svakog dana najbrutalnije vrijeđaju žene sa različitih adresa, od televizije do skupštinskih klupa? Žena je tradicionalno u prvom redu za odstrijel, a mi ne damo tradiciju! Uvijek me iznova iznenađuje stepen kreativnosti koji pokažemo kad treba da vrijeđamo i mrzimo. Kada bismo bili tako kreativni na svakom polju đe bi nam kraj bio…
