To je u intervjuu za PR Centar ocijenio izvršni direktor Asocijacije „Spektra“, Jovan Ulićević.
On je istakao da je za državu koja je na putu ka Evropskoj uniji važno da pokaže snažnu politiku koja nije samo deklarativna i da preduzme snažne i odlučne korake koji će da pokažu da Crna Gora suštinski jeste mjesto koje poštuje različitost.
Ulićević je istakao da je progres vidljiv, naročito u legislativnom kontekstu, ali da je retorika koja se čula prilikom rasprave o Zakonu o životnom partnerstvu lica istog pola, Crnu Goru vratila unazad.
„Mi smo u tom slučaju vidjeli vrlo intenzivan govor mržnje, vidjeli smo predrasude, netrpeljivost, i to kako kod donosilaca odluka, tako i kod predstavnika raznih religioznih zajednica. Takođe, nijesmo vidjeli ni visok stepen solidarnosti generalno javnosti kad je u pitanju ovaj Zakon,“ istakao je Ulićević.
Sve to pokazuje da, kako smatra, predstoji još mnogo posla, i da je neophodna uključenost ne samo aktivista i aktivistkinja nego i onih koji su dužni da čuvaju građanska i ljudska prava.
„Ono što je važno napomenuti sad kad je izašla Rainbow mapa za 2019. godinu je da smo vidjeli izrazito visok skok Crne Gore na mapi. Crna Gora je usvojila mnoga zakonska rješenja koja su primjer možda i najboljih praksi. Ono što izostaje je adekvatna implementacija,“ ocijenio je Ulićević.
On smatra da pravosudnom sistemu nedostaju znanja da adekvatno primijeni kaznenu politiku, te da se na taj način šalje poruka da se nasilje nad LGBTIQ osobama toleriše.
„ Imali smo slučaj nasilja nad trans ženom koji je okarekterisan kao zločin iz mržnje i u tom konkretnom slučaju napadač je blago sankcionisan sa samo četiri mjeseca zatvora, što je manje od minimalne kazne. I na Višem sudu presuda mu je preinačena u uslovnu,“ objasnio je Ulićević.
Pored toga, sterilizacija transrodnih osoba je nešto što Ulićević smatra jednim od najradikalnijih sistemskih problema sa kojima se transrodna zajednica suočava.
„Tu imamo jednu od najgorih praksi u Evropi, a to je sterilizacija. Vjerujem da je svima strašno što transrodne osobe moraju da prođu kroz sterilizaciju da bi ostvarili neko pravo- u ovom slučaju je to pravo da su vaša lična dokumenta u skladu sa vašim identitetom, u skladu sa vašim rodnim izražajem,“ kazao je Ulićević.
On smatra i da je kriza izazavana novim koronavirusom pokazala da je LGBT zajednica prilično ranjiva.
„To se naročito pokazalo i u tome što su mnoge osobe morale da budu izolovane sa svojim porodicama koje su nekad neprihvatajuće i čak i nasilne. Takođe, mnoge osobe su ostale bez posla, a svakako su i bile na crnom tržištu rada i bez mogućnosti da pristupe opcijama zapošljavanja zbog nesklada između oznake o polu u dokumentima i izgleda,“ kazao je Ulićević.
Iako su diskriminacija, nasilje, te stigmatizacija bili najizraženiji tokom krize, objasnio je da su i u redovnim okolnostima gotovo svakodnevno prisutni u crnogorskom društvu.
„Samo u toku prošle godine zabilježili smo četiri slučaja mladih transrodnih osoba koje su napustile srednju školu zbog nasilja koje su doživjele i krenule u vanredno školovanje upravo zato što škole nisu uspjele da ili nisu znale kako da ih zaštite,“ kazao je Ulićević.
On rješenje vidi u edukaciji i konstantnoj komunikaciji sa građanima. Smatra da ključnu ulogu u tome imaju obrazovni sistem i mediji.
„Pri čemu ne mislim na jedan izborni predmet ili dva časa na kojima pričamo o ljudskim pravima LGBTIQ osoba, nego na kvalitetno obrazovanje koje podrazumijeva učenje o tome šta je pol, šta je rod, šta je rodna ravnopravnost. Jedino kroz upoznavanje može doći do prihvatanja i razumijevanja,“ kazao je Ulićević.
Za LGBTIQ zajednicu je medijska pismenost veoma važna.
„Traba znati koja je informacija, pogotovo o marginalizovanim grupama adekvatna, tačna, naučno provjerena, jer se mi i dalje suočavamo sa predrasudama za koje je još davno dokazano da nisu tačne,“ istakao je Ulićević.
On je primijetio da se polako mijenjaju stavovi kod porodica o njihovim transrodnim, rodnovarijantnim i interpolnim potomcima.
„Sve je više porodica koje prihvataju svoje članove i članice. Mislim da je to rezultat intenzivnog rada i konstantne priče o neophodnosti prihvatanja. Kad se vratim nekoliko godina unazad, vidim put koji je moja porodica prešla od neprihvatanja do prihvatanja. Razumijevanje i informacije bili su im potrebni za prihvatanje. Mislim da je to put,“ zaključio je Ulićević.
