U svijetu se i danas vjerovatno obilježava dan nečega na što treba skrenuti pažnju društva. S druge strane, mi u Crnoj Gori svakodnevno osvićemo s nevjerovatnim vijestima koje nam obilježe dan.
Tako smo danas osvanuli s informacijom da se u Gradskoj biblioteci „Radosav Ljumović“, kojom upravlja Glavni grad, ne može štampati knjiga na službenom jeziku države u kojoj smo sinoć zamrkli. Piše i da je zabranila direktorica jer joj se ne sviđa ta varijanta. Više informacija nije dato, pa možemo pretpostaviti da je jotovana varijanta suviše disonantna za svileno direktoričino uho.
24No ovđe neće biti riječi o direktorici. Ona je puki izvršilac ideoloških zadataka, a onih koji su/bi po Crnoj Gori rado raznosili razne zabrane nikad nije manjkalo. Takve direktorice i direktori dio su istog mehanizma koji uporno pokušava da očisti crnogorski jezik od njegove stvarnosti. Ovđe će, dakle, biti riječi o jotovanju i manipulaciji, ali i jotodjelnici, riječi koju sam, silom prilika, skovala.
Kažu da je linija između ubjeđivanja, koje je legitmno, i manipulacije, koja je nelegitimna, veoma tanka i da ih je često teško razlikovati. Međutim, ako primijenimo jedan mali misaoni obrt, viđećemo da ne mora biti komplikovano.
Ubjeđivanje može biti korisno za ubjeđivača i ubjeđivanog, dok manipulacija može biti korisna isključivo za manipulatora, a nikako za izmanipulisanog. Prevedimo na konkretan primjer: kad vas neko ubjeđuje da ne treba da govorite kako govorite, te da je bolje, kulturnije, obazovanije i sl. da govorite nekako kako bi bilo „ispravno“, to nije obrazovanje već manipulacija.
Kad ti kažu da je jotovana varijanta „neprikladna“, a znaš da je to jezik koji čuješ oko sebe cijeli život, onda je to zabrana, upakovana u ukrasni ideološki papir.
Ne postoji niti jedan lingvistički razlog za tu zabranu, ali u lingvističkoj nauci postoji jezička bolest koja se naziva šizoglosija, a koja se manifestuje kao konflikt koji se javlja unutar pojedinog govornika kad on postane nesiguran u vezi s tim što bi trebao reći i napisati jer mu je isti jezički element poznat na više od jednog načina.
Kao njezina posljedica javlja se neuravnotežen interes za jezičku formu umjesto za sadržaj. Tako se govornici sistemski počnu plašiti da napišu npr. đe koje čuju cio život, pa vremenom počnu i da šapuću umjesto da jasno govore. A oni koji se jedva čuju, koji pokušavaju da budu „neutralni“, da ne ispadnu neobrazovani, vremenom postanu miljenici svake vlasti jer više ne znaju kako „pravilno“ da se pobune.
Tako danas priča o jotaciji u Crnoj Gori postaje jotodjelnica – mjesto razdvajanja. Tačka u kojoj se jezik račva pa jedan tok ide ka govornicima, a drugi ka institucijama koje začepljaju uši da ne čuju vlastiti jezik. Prvi tok vodi u budućnost u kojoj smiješ biti ono što jesi, a drugi vodi u cenzuru, u strah i u tišinu. Na toj se jotodjelnici vjekovima već lome i riječi i ljudi.
A bilo direktorica, bilo sijede glave upravnoga odbora Gradske biblioteke, u kojoj se prije godinu dana javno pozivalo na brisanje crnogorskoga jezika iz Ustava, morali bi znati da je jotacija preživjela zabrane koje su dolazile s višijeh mjesta, i pravopise Belića i vratolomna objašnjenja Ivića, pa joj zasigurno neće ni oni naškoditi.
Istina, nije trenutna direktorica biblioteke jedina koja je otkad je Pravopis usvojen diskriminisala jotovane oblike u pisanoj praksi. I mimo toga ideološkog tabora našli bismo - kad bismo ih tražili - gomilu boraca i borkinja za Crnu Goru i njezin identitet, u najznačajnijim institucijama, poput akademije, zavodā i studijskih programa, koji su se svojski trudili da jotovane oblike potisnu iz upotrebe, kao da su višak, greška ili remetilački faktor u zamišljenoj „čistoj” verziji jezika.
Borba za jotaciju, ipak, postala je otpor protiv nametnutog stida i zato jotovana riječ kad je ne pušte kroz vrata, uđe kroz zidove.
