Malo poređenja: Albanija (1912), poslije Makednije (1992) i Kosova (2008) spada u najmlađe balkanske države, dok se Crna Gora ponosi starom državnošću. U Albaniji je 1920. godine Fan Noli, pravoslavni episkop i pjesnik, osnovao Demokratsku partiju, a potom (1924) i reformsku vladu, koju je Crna Gora, kao samostalna država, imala tek osam decenija kasnije. Albansku vladu i samostalnost (novcem i agenturom) nastojao je da sruši zvanični
Sada su i Crna Gora i Albanija kandidati za članstvo u EU, ali je Albanija u prednosti, jer je već članica NATO. U razvoju demokratskih proceca zanimljiva su i neka druga poređenja. Između ostalog, Albanija ima zakon koji državnim funkcionerima zabranjuje da tuži novinare, kome su neki crnogorski mediji više puta dali naslovni publicitet, jer je navodno crnogorski zakon o tome u cjelini nedemokratski.
Druga priča: Međutim, da bi se baš ta, u svakom slučlaju aktuelna, i (ne)problematična situacija realnije sagledala i (u)poredila, evo i priče iz prakse trećeg (zajedničkog) susjeda, Italije. Koja i od Albanije i Crne Gore ima stariju državnost i demokratiju, a stručnjaci tvrde i pravednije zakone. Odavno je i članica EU. Poređenje je zanimljivo baš zato što se ta italijanska “poduka” dotiče i crnogorske (“nečuvene”) i albanske (“pohvalne”) medijske problematike.
Ukratko: bivši albanski premijer dr Fatos Nano prije tri godine italijanskom pravosuđu je utužio tamošnje medjie koji su, kao i neki u Albaniji (sa kojima nije mogao da istjera pravdu, jer se misli da je pomenuti “demokratski” zakon donesen da bi u tome baš njega onemogućio) tvrdili da je, kao premijer, bio povezan sa organizovanim kriminalom, te da je pronevjerio sredstva medjunarodne pomoći... Početkom januara ove godine sud u Rimu je presudio: nedjeljnik L Espresso, zbog članka Il padrono de
Kad presahne novac: Moguće je da su crnogorski funkcioneri prilikom suđenja sa medijima zaista odglumjeli “velike duševne bolove”, ali je manje uvjerljivo da su (zbog njih) postali depresivni do kraja života. Na drugoj strani, još lakše je zaključiti da su (u odnosu na one u Italiji) minorne i kazne izrečene ovdašnjim medijima i novinarima. Uostalom, ni jedan novinar nije otišao u zatvor, a ni jedan medij zbog (dokazane) klevete nije ugašen (kako je to bilo u Engleskoj i nekim drugim državama).
Naprotiv, nakon što su sudskim odlukama samo blago opomenuti, ti mediji su pojačali kampanje protiv mnoštva ljudi. I to, ničim dokumentovanim pisanjem, bolje reći lažima, pretežno prenoseći izjave dijela frustriranih i jalovih (opozicionih) političara, koji očigledno misle da im se (i) tako može uvećati skromno biračko tijelo.
Ako se sve to realno sagleda, nesporan je i zaključak da je u svijetu teško naći medije koji na naslovnim stranicama za nekog tvrde da je organizator i naručilac ubistava, te da su njihove kompletne porodice mafijaške, a da se pri tome pozivaju samo na optužbe aktera koji ih “dokazuju” providnom (agresivnom) motivacijom da dodju na vlast, ili ličnom mržnjom.
Na žalost, ovakava situacija je pomalo “normalna”, jer je posljedica dilova koji su u startu bili sumnjivi, prljavi i osudjeni na kratkoročnost. Dok jedni mediji, isključivo za novac, preko dvije decenije slijede naloge izvan Crne Gore, drugi, na tu državu i njenu realnost kidišu takodje zbog presahlog novca i paničnog straha od finansijske kontrole o poslovanju.
Prvi bi odustajanjem od projekta razvaljivanja crnogorske samostalnosti, svim “novinarskim” sredstvima, odmah izgubili finasijske ktitore, a ovi drugi žele da ih očuvaju – ucjenjivanjem. Tako je došlo do svojevrsne (mada i očekivane) paradoksalnosti: mediji i novinari, koji su se svojevremeno (samo)proglasili za “patriote”, nakon što im je presahla poprilično obilata apanaža, postali su najžešći kritičari vlasti koje su ih osnovale. Hoće upravo glavu glavnog i veoma darežljivog darodavca. Posebno su u tome žestoki urednici koji su se, nakon što su debelo podmićeni, preušili u brižne gradjane (za sudbinu Crne Gore), a 90-tih su svom snagom huškali na rat, kao izvještači državnih medija, ili pisali za razne “mirovne” publikacije, tipa “Rat za mir”.
Kako vjetar duva: Komunistička vlast je novinare, pomalo cinično i ironično, proglašavala za “društveno-političke radnike”. Time je, zakumfilirano, uspostavila tutorstvo nad novinarima. Koji od toga nijesu imali previše (lične) koristi, već samo dobili javni status vazalstva kojima su se dokazivali navodnom “samocenzurom”, što je bilo originalno prihvatanje apologetike, licemjerstva i eufemizma za prikrivanje golog straha. Sada ta mimikrija, to jeste plaćeni jataci, “drže jezik za zubima” samo dok vlast sipa novac.
Dakle, prihvatanje “nešto poput” (jednostrano i iz providnih interesa hvaljenog) albanskog zakona, ne znači da će novinari prestati da se ponašaju “kako (im) vjetar duva”, nego prije da će oklevetani ljudi morati (i ovu) statisfakciju da potraže u Starazburu.
Naime, može iz drugih razloga da bude neobično što se za drugačiji, to jeste “strogi zakon” zalaže neko ko je preko četri decenije novinar (bukvalno svakog dana je pisao – za crnogorsku državnu televiziju, ugledne medije sa prostora bivše SFRJ, a više od 20 godina je u redovnom radnom odnosu sa vodećim medijem države koja je članica EU, što čini dalje, izvještavajući sa šireg balkanskog prostora...); te što je, takodje, zbog pisanja, “imao posla” sa sudovima. Međutim, i tada je bilo kako bi trebalo da je i sada, i kako je to svuda u svijetu: utužen je najmanje četiri puta, ali i oslobođen, jer je to pisanje podrazmijevao savim drugačiji iskaz, “vještinu” i (ne)pisani kodeks. Kao što bi, u suprotnom, trebalo da bude - debelo kažnjen.
