U organizaciji Jedrličarskogkluba „Lahor“, uz povišenu emociju ređala su se sjećanja i slike na gospodina Branka Petričevića, doktora otorinolaringologije, koji je tragično stradao u saobraćajnoj nesreći 27. juna prošle godine.
O omiljeniom Dobrćaninu, čovjeku od tradicije, ali i strasnom jedriličaru i jednom od osnivača Jedriličarskog kluba „Lahor“ nadahnuto je govorio Srećko Vukmirović, član uprave kluba.
Konfuzija i korona učinili su da senjegov klub nije oprostio nanačin na koji to Banjo zaslužuje, pa je ostalaog njena gruda u grudima a misli plamene koje se, na vijest o njegovoj smrti, nijesu smirivale.
„Zato je danas prilika da se sjetimo Branka, doktora, jedriličara, Dobrćanina sa pedigreom, gospodina, a tako običnog čovjeka iz naroda i zato velikog.
O njegovom životnom putu obrazovanja, tuge za rano preminulom suprugom i časnom odgajanju dva sina u ljude, po povratku u rodni kraj, Vukmirović je biranim riječima oživljavao sjerćanja na prijatelja.
„Poseban i motiv više,kada je “Lahor” i ljubav prema klubu u pitanju, Branko je imao i zato što je izuzeteno poštovao porodičnu hijerarhiju, jer je njegov brat Boško bio alfa i omega JK “Lahor” u Dobroti.
Banjo je volio da jedri. Posebno je volio klasu zvijezda popularnu „Stelu“ i bojim s da će ostat upamćen kao posljednji kormilar te klase, obnovljene popularne petice“, kazao je Vukmirović.
Zahvaljujući izuzetnom entuzijazmu grupe ljudi iz krstaške sekcije zajedno smo dojedrili do obala Italije i Grčke, sjeća se ovaj, takođe zaljubljenik u jedra i more, bojeći nadalje emocijom prijatelja i klupskog druga.
U svom omažu posvećenom Banju pjesnikinja Dubravka Jovanović između ostalog je kazala:
I jedra su ista i jarboli. I brodski konopi su tu. I so na ponti i mir u mandraću pred palacunom Petričevića.
Probudila se morska plavet još jednim ljetom Gospodnjim a dobrotskom, sunčanom bandom kormilo ljeta ne pokreće dotur iz našega maloga mista, evo godinu.Ugasio se ferao ali žmiga svetioniki sa njim nevere i bonace života kome je poseban šmek i onaj vražje galiotski osmjeh davao Banjo.
Od šušta i gušta, od glasa kojim fjaku zapara kad mi se javlja s parapeta, u kakvu mornarsku blijedu maju uz ke nova mala po Bokeški, pozdravi Špireta. Banjo u bijelim klompama i lampadinom na čelu, u ordinaciji i hodnikom bolničkim. Banjo i kad zabeštima na nepravdu ali i kad drage, male,velike ljude na rakiju pozove ili se pozivu na bićerin odazove u kuću poštenu, kao kod oca mog. Bez razlike i podvojenosti svima da skoči, običnim, onima koji nemaju vezu ali ni šolde najčešće i najprije. Grlu da nađe lijeka, glasnicama zvuka, uhu sluha ili da nam ljeti po pravilu doma ispira školjku uz onu popratnu: „pa ti skači na glavu s vrha ponte i čini stoj na ruke u more, pa ćeš opet doć u Banja“.
E moj doture a ko tebi nije vjerovao? Samo te život iznejverio kad je nepravedno izmjerio vrijeme i odveo te, da nam sa nekog mirnijeg mora mašeš faculetom kao nekad naši stari vaporima, kepetanima i mornarima. Prepoznajemo te u dobrotskoj fjakii pored parapeta, na motorin i u điru sa tvojim unucima kojima si bio onaj dobri nono iz pjesme. Oni će zasigurno kazati da sve manje ljudi znaju ća nalik su na te. A mi ćemo te pamtiti jer si zasita bio dobrotski oriđinal, svetionik i ferao, jedro i sidro slike su i doživljaji Jovanovićeve.
Misu u punoj crkvi Svetog Mateja služio je don Ante Dragobratović.
