Pismo prenosimo u cjelosti.
“Kada život počne da otkazuje poslušnost i neke mračne sile zamagle pogled u kome samo bjelilo bolesničke sobe i zveket medicinskih pomagala je stvaran, osjetih dah smrti.
Osjećaj nemoći i prolaznosti se nastani u iznemoćalo tijelo koje čeka red za umiranje, a onda u cik zore prolomi se zvonki glas dr Marine Ratković sa naredbom medicinskom osoblju za djelovanje. Izvještaj o provedenoj noći i stanju pacijenta i nalozi za dan koji počinje. A potom neizbježna topla riječ koja daje nadu i vjeru u nemoguće.
Život ide dalje i otima se smrti j er tako ona želi. Ona diže, liječi, njene riječi i ozbiljnost pristupa ulivaju sigurnost u ono što radi i podstiče da se ne predajem već prigrlim ovo malo života što je na izmaku.
Pacijent bez obzira koliko godina imao, kojoj vjeri se priklanjao, koje i odakle je, njoj je bilo svejedno. U službi građanima, a odana profesiji čovjek širokog srca i nesvakidašnje energije.
Dan je počinjala u osvit, a završavala kada se dan predaje noći.
Niko kao ona i tako vješto i tako uspješno, a nadasve ljudski.
Srećna je zemlja koja je ima, a ne mala ljekarska zajednica Kliničkog centra.
No, evo neki osporiše sve ono što mi, koji joj život dadosmo na raspolaganje, o njoj mislili. Zašto ljudska zloba i nepoštovanje struke potire sve ono što je za ponos. Kuku nama za njima kada se drznuše da ovakvu ljudsku i medicinsku veličinu skrajnuše bez imalo stida i potrebe da čuju glas naroda pacijenata.
A oni samo jednu riječ, veliki čovjek, ljekar humanista, organizator, rukovodilac, profesor, naučnik.
To joj niko ne može uzeti i to je njeno bogatstvo koje ostavlja Crnoj Gori, pokoljenju i svojoj porodici. Mi njeni pacijenti koji joj dugujemo što još dišemo, držimo je u sjećanju kao najsjajniju relikviju kojoj se klanjamo.
Doktorica Marina je jedna, i njenu veličinu mali ne mogu potamnjeti.
