Spisateljica Jasenka Lalović, čije je književno stvaralaštvo prepoznatljivo po storijama o crnogorskoj ženi, patrijarhalnom nasljeđu i životu obilježenom društvenim pravilima i neizgovorenim osjećanjima, objavila je novi roman „Četrdeset konaka“.
Knjiga je izašla iz štampe u izdanju Vidra Books, a dostupna je i čitaocima u crnogorskim knjižarama.
Nakon što je u prethodnim djelima pažnju posvetila intimnim sudbinama žena, porodičnim vezama i svijetu oblikovanom tradicijom, Lalović u novom romanu poznate tematske preokupacije izmješta iz zavičajnih okvira na veliki balkanski drum.
Radnja je smještena u 1874. godinu, kada karavan sastavljen od putnika različitog porijekla, iskustava i životnih okolnosti kreće iz malog mjesta na obali Skadarskog jezera prema Carigradu. Pred njima je četrdeset konaka, ali i putovanje koje će, osim geografskih prostora, otvoriti i duboke, često bolne unutrašnje predjele ljudske prirode.
U središtu priče nalaze se Itana i njen brat, čiji je odlazak pokrenut okolnostima povezanim s krvnom osvetom. Ono što počinje kao bijeg od opasnosti i neizvjesnosti prerasta u složenu priču o naslijeđenoj krivici, porodičnim obavezama, strahu i potrazi za mogućnošću drugačijeg života. Putnici ne napuštaju samo poznati kraj već i svijet čija su pravila, običaje i vrijednosti do tada smatrali neupitnim.
Krvna osveta pokretač radnje i povod za preispitivanje običaja
Jedno od ključnih pitanja koje Lalović otvara u novom romanu jeste šta se događa kada nepravda nadživi one koji su je izazvali i postane teret narednih generacija. Krvna osveta u tom smislu nije samo pokretač radnje već i povod za preispitivanje običaja koji pojedincu mogu oduzeti pravo da samostalno oblikuje svoju sudbinu.
U predgovoru djela Lalović ističe da je roman nastao iz dugotrajnog promišljanja o posljedicama nepravde koja se prenosi kroz porodice, običaje, ćutanja i strahove. Posebno je zanima sudbina onih koji nijesu birali ni krivicu ni okolnosti u kojima su se našli, ali ipak moraju da snose posljedice tuđih odluka.
“Pisala sam ovaj roman s osjećanjem da ne pričam samo priču o jednom putovanju, već o ljudima koje je život izmjestio iz svega što su smatrali svojim. Iz kuće, iz sigurnosti, iz mladosti, iz obećanja u koja su vjerovali. Čovjek ponekad ne krene zato što to želi, nego zato što više nema gdje da ostane. Tada se otvara ono najvažnije, možda i najteže pitanje: šta ostane kad se oduzme sve poznato? Šta tada pretekne u čovjeku? Dostojanstvo da istraje, ili neka nova snaga koja se rodi tek onda kad izbora više nema”, naglašava autorka.
Četrdeset konaka kao mjera unutrašnjeg izdržaja
Četrdeset konaka, kako dodaje, u ovoj knjizi nijesu samo mjera puta.
“Oni su mjera unutrašnjeg izdržaja. Svaki konak je jedno suočavanje, jedno odricanje, jedno malo gubljenje i jedno novo sabiranje. Putovanje prema velikom, dalekom gradu postaje putovanje kroz strah, dužnost, krivicu, sumnju, čežnju, vjeru i preobražaj. Prostor kojim se prolazi mijenja se iz dana u dan, ali ono što se najdublje mijenja jeste čovjek koji tim prostorom ide”, zabilježila je Lalović.
Naglašava i da posebno mjesto u ovom romanu zauzima jezik.
“Ne samo kao sredstvo sporazumijevanja, nego kao granica koju čovjek najprije osjeti, pa tek onda pokuša da pređe. Putnici na svom putu ne nailaze samo na druga mjesta, nego i na druge riječi, drugačije izgovore, govor koji im u početku zvuči tvrdo, tuđe, nerazumljivo. Ali upravo pred tim nerazumljivim počinje jedno od najdubljih učenja ovog puta”, navodi ona.
Priča o strahu koji ne prestaje, ali više ne odlučuje umjesto čovjeka
Ovaj roman, pojašnjava, ne govori samo o pojedinačnim sudbinama.
“On govori i o narodu. O ljudima koji kroz istoriju često idu natovareni onim što nijesu sami birali, ali su morali da iznesu. O onima koji se sele, bježe, sklanjaju, trpe, pamte, zaklinju se, praštaju ili ne umiju da oproste. O onima koji su morali da pređu velike puteve da bi sačuvali ono malo života što im je ostalo. U tom smislu, karavan postaje šira slika opstanka: nesavršenog, tvrdoglavog, ranjenog, ali živog”, ističe Lalović.
Pred čitaocem je, kaže, priča o putu, ali i o svemu onome što čovjek na putu izgubi, ponese, pronađe i postane.
“Priča o nepravdi, ali i o snazi koja se rodi tamo gdje se činilo da je sve slomljeno. Priča o strahu koji ne prestaje, ali više ne odlučuje umjesto čovjeka. Jer ponekad se najdublji preobražaj ne dogodi onda kada bol prođe, nego onda kada čovjek nauči da kroz bol nastavi – drugačiji, svjesniji i bliži sebi nego što je ikada bio”, zaključila je u predgovoru.
