Tekst izmjena Zakona, međutim nije javno dostupan, nije formirana nikakva radna grupa, niti je najavljena javna rasprava ili upućivanje, kao što je to ranije bio slučaj izmjena zakona Venecijanskoj Komisiji. Navedeno upućuje da je tekst izmjena napisan mnogo ranije, van službenih prostorija Ministarstva pravde, odnosno napisan u parohijskim odajama Mitrpolije crnogorsko primorske.
Objašnjenje Leposavića da hitni postupak eliminiše javne rasprave ne pije vodu, jer prosto, ne postoje razlozi za hitnost, osim ako ministar sopstveni sud i žurbu MCP ne podređuje svemu ostalom. Leposavić je očigledno shvatio da je ovaj Zakon, zapravo Zakon o SPC a ne o slobodi vjeroispovjesti.
Davanje roka za odgovor i stav od tri dana Islamskoj zajednici i Katoličkoj crkvi je još jedan neprimjeren potez agilnog ministra i bivšeg člana pravnog savjeta MCP. Iz Islamske zajednice su najavili da odgovor i stav neće poslati, jer ne mogu to uraditi za tako kratko vrijeme.
Prema šturim informacijama jedan član zakona će se odnositi na statusna pitanja vjerskih zajednica. Postoji intencija da se, samo djelimično, prepiše član 10 iz srpskog zakona u kojem se govori o tradicionalnim crkvama. Da podsjetimo da, kada se kaže “tradicionalne crkve”, misli se na one organizacije koje imaju viševjekovni kontinuitet. Dakle, kroz najavljene izmjene želi se koristiti taj pojam i u zakon ubaciti da MCP kao eparihja SPC ima viševjekovni kontinuitet, što prosto nije tačno, koliko se god upinjali to da dokažu.
“SPC nema viševjekovni kontinutet u Crnoj Gori, naročito ne od 1219. Srpska crkva u Crnoj Gori ima kontinutitet od 1920. a pravni subjektivitet je stekla 1929”, rekao je istoričar Novak Adžić na TV A1.
Nadalje, član 11 srpskog zakona kaže da se “Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi priznaje kontinuitet sa pravnim subjektivitetom stečenim na osnovu Nečartanija o duhovnoj vlasti (Odluka Narodne Skupštine Knjaževstva Srbskog od 21. maja 1836. godine) i zakona o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Srpska Pravoslavna Crkva ima izuzetnu istorijsku i civilizacijsku ulogu u OBLIKOVANJU, OČUVANJU I RAZVIJANJU IDENTITETA SRPSKOG NARODA“. Jasno je, kada uzmemo u obzir napisano, da SPC u CG nema nikakvog viševjekovnog kontinutieta, te da ne može biti “tradicionalna” crkva.
Ako se nadalje bavimo ovim pitanjem kako da vrednujemo to što Ustav Srbije priznaje kontinuitet Srpske pravoslavne crkve od 1836. a njena eparhija u CG od 1219. godine.
Osim ovog problematičnog definisanja stvari, pitanje je šta da radimo sa članom 9. koji kaže “da svako ima pravo na slobodu savjesti mišljenja i vjeroispovjesti”. Kako to onda da Crnogoraca i njihove crkve nema nigdje. Gdje su ostale vjerske zajednice, a u registru kod ministarstva ih ima šesnaest, šta da radimo sa više od 50 članova DPS i bivše Vlade koje je MCP “isključila” iz crkvenog života…..
Kod Ministarstva za ljudska i manjinska prava (MLJMP), shodno Zakonu o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica do 8. oktobra 2020. godine na osnovu njihovih prijava, evidentirale su se šesnaest vjerskih zajednica.
U Evidenciju postojećih vjerskih zajednica su upisane ove vjerske zajednice: Crnogorska pravoslavna crkva, Islamska zajednica u Crnoj Gori, Nadbiskupski ordinarijat Bar, Biskupski ordinarijat Kotor, Jevrejska zajednica Crne Gore, Hrišćanska Adventistička Crkva, Hrišćanska vjerska zajednica Jehovini svjedoci, Eparhija podgoričko-dukljanska Pravoslavne crkve Crne Gore, Crkva Hristovog Jevanđelja, Crkva Isusa Hrista Svetaca posljednjih dana u Crnoj Gori, Jevanđeoska crkva Riječ Božija, Hrišćanski centar Svetionik, Hrišćanska zajednica Mozaik,Biblijska Hrišćanska Zajednica, Zajednica Jevanđelja Isusa Hrista i Baha´i zajednica u Crnoj Gori.
Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom statusu vjerskih zajednica u Crnoj Gori usvojen je u Skupštini Crne Gore 27. decembra prošle godine, a stupio je na snagu 8. januara. Zakon je usvojen uz proteste i tenzije.
Nakon usvajanja zakona počele su litije, koje su održavane dvaput sedmično. Litije su privremeno obustavljene imajući u vidu pojavu virusa korona i epidemiološke mjere koje su uvedene.
Konkretnije, zakon je utvrđivao imovinska prava države nad vjerskim objektima koji predstavljaju kulturnu baštinu Crne Gore. Propisano je da će svi vjerski objekti koji predstavljaju kulturnu baštinu, a bili su imovina države Crne Gore prije 1918. i koji kasnije nisu, kako je navedeno, na odgovarajući pravni način prešli u svojinu neke vjerske zajednice, biti prepoznati kao državna imovina. U pitanju su članovi 62. i 64 tog zakona, koji su iz Srpske pravoslavne crkve oštro kritikovani.
