Postoje trenuci kada politika prestaje da bude puka borba interesa i postaje pitanje elementarne moralne dosljednosti. Upravo na tom ispitu danas pada Bošnjačka stranka u Crnoj Gori. Njihovo deklarativno zalaganje za istinu o genocidu u Srebrenici i pravdu za bošnjačke žrtve devedesetih stoji u oštrom, gotovo grotesknom kontrastu sa njihovom podrškom Andriji Mandiću – političkom simbolu povampirenog velikosrpstva i otvorenom partneru države Izrael, koja pred očima svijeta sprovodi brutalnu destrukciju Gaze i masovno ubijanje palestinskih civila.
Kako je moguće da se istovremeno zaklinjete u kulturu sjećanja na Srebrenicu, a politički legitimišete čovjeka i ideologiju koji su devedesetih bili dio istog istorijskog i vrijednosnog fronta koji je proizveo Srebrenicu? Kako se može biti „na pravoj strani istorije“ u Bosni, a na suprotnoj u Gazi?
Dupli standardi Bošnjačke stranke ogledaju se u jednoj jednostavnoj istini: žrtve nisu jednake u njihovoj politici
Ako je Srebrenica simbol krajnjeg ishoda etničke mržnje, dehumanizacije i međunarodne ravnodušnosti, onda je Gaza danas bolno podsjećanje da se taj obrazac ponavlja. Djeca pod ruševinama, čitave porodice zbrisane iz postojanja, bolnice i škole pretvorene u mete – sve su to prizori koji prizivaju sjećanja na Bosnu devedesetih. Razlika je samo u geografiji i imenima žrtava. Suština je ista: kolektivno kažnjavanje jednog naroda, logika „svi su legitimna meta“ i moralni sunovrat međunarodne politike.
U tom ogledalu Gaza – Srebrenica, pozicija Bošnjačke partije postaje ne samo politički problematična, već duboko uvrjedljiva za elementarni ljudski razum. Ne možete se boriti za istinu o jednom genocidu, a relativizovati ili prećutno opravdavati zločine koji se dešavaju pred vašim očima danas.
Licemjerstvo postaje još ogoljenije kada se pogleda njihova koalicija sa Andrijom Mandićem i njegovim političkim krugom – ideološkim nasljednicima onog istog velikosrpstva koje je zapalilo Bosnu, razorilo gradove i proizvelo logore i masovne grobnice. To „neonaci velikosrpstvo“, koje danas paradira pod plaštom institucionalne vlasti i evropske retorike, nije se suštinski promijenilo. Samo je promijenilo taktiku.
Ironija istorije je u tome što su devedesetih upravo Crnogorci, građanski orijentisani i suverenistički nastrojeni, u velikoj mjeri stajali u odbranu bošnjačkog naroda. Zbog toga su bili proganjani, satanizovani i nazivani „ustašama“, izdajnicima i stranim plaćenicima. Ti isti ljudi danas gledaju kako se politički predstavnici Bošnjaka u Crnoj Gori udružuju sa ideološkim potomcima onih koji su Bosnu gurali u krv.
To je moralni sunovrat koji se ne može opravdati pragmatizmom, stabilnošću vlasti ili „višim interesima“. Jer kada jednom pristanete da pravite kompromise sa ideologijom koja je dokazano proizvodila zločin, vi više ne branite ni žrtve iz prošlosti, ni vrijednosti na koje se formalno pozivate.
Dupli standardi Bošnjačke stranke ogledaju se u jednoj jednostavnoj istini: žrtve nisu jednake u njihovoj politici. Bošnjačke žrtve u Bosni zaslužuju pravdu, istinu i međunarodno priznanje. Palestinske žrtve u Gazi, međutim, postaju kolateralna šteta „geopolitičkih savezništava“ i unutrašnjih koalicionih računica. Takva selektivna empatija nije empatija – to je politička trgovina tuđom patnjom.
Ako je Srebrenica više od simbola, ako je to moralna lekcija čovječanstvu, onda se ona mora primjenjivati univerzalno. U suprotnom, sve se svodi na praznu retoriku, komemoracije bez sadržaja i politiku sjećanja koja služi samo za dnevno-političke poene.
Bošnjačka stranka danas ne stoji između dva svijeta. Ona stoji između istine i interesa – i, nažalost, bira ovo drugo. U tom izboru gubi ne samo politički kredibilitet, već i moralno pravo da govori u ime bilo kojih žrtava. Jer istina o genocidu ne može biti parcijalna. Ili je branite svuda – ili je izdajete tamo gdje vam je politički nezgodna.
Ne može postojati moderna, evropska Crna Gora bez Bošnjaka na njihovim originalnim, autentičnim vrijednosnim pozicijama. Bez Bošnjaka koji su dio nosećeg stuba građanskog koncepta ove zemlje. Koji Crnu Goru vide kao zajednički dom ravnopravnih građana, a ne kao etnički plijen ili vjersku kasabu. Bez Bošnjaka koji su istorijski stajali uz ideju multietničke, antifašističke i sekularne Crne Gore – i koji su zbog toga često bili izloženi pritiscima, ucjenama i političkoj marginalizaciji.
Suprotna strana tog puta je već jasno vidljiva. To je Crna Gora u kojoj se pjevaju fašističke pjesme dok se „pliva za krst“, u kojoj se pravoslavni fundamentalizam i etnički nacionalizam stapaju u jednu mračnu ideološku masu. To je Crna Gora u kojoj se podižu anticivilizacijski spomenici, slave genocidne ikone i rehabilituju ideologije koje su devedesetih proizvodile logore, masovne grobnice i etnička čišćenja. To nije samo revizija istorije – to je otvorena pobuna protiv elementarnih vrijednosti savremene Evrope.
BS danas ne stoji između dva svijeta. Ona stoji između istine i interesa – i, nažalost, bira ovo drugo
U takvoj stvarnosti, Bošnjaci ne smiju biti dekor vlasti niti alibi za tobožnju multietničnost jednog ovakvog projekta. Njihovo mjesto nije tamo! Nije ni njihovo srce! Njihovo mjesto je u pobuni protiv svega što vrijeđa ljudsko dostojanstvo, istorijsku istinu i građanski karakter Crne Gore.
I vazda im je bilo mjesto u borbi protiv velikodržavnih ideologija. U otporu kleronacionalizmu. U odbrani antifašističkog nasljeđa. U izgradnji Crne Gore kao društva slobodnih, ravnopravnih i dostojanstvenih ljudi.
Zato je krajnje vrijeme da se jasno i glasno kaže: bez Bošnjaka koji stoje na tim vrijednosnim pozicijama – nema evropske Crne Gore. Sve ostalo je iluzija stabilnosti, kratkoročni politički dil i duga sjenka jedne mračne prošlosti koja se ponovo vraća na velika vrata.
Bošnjačka stranka danas bira interes umjesto moralnosti, ali bošnjački narod, uprkos svemu, ostaje vjeran savjesti, istini i građanskoj Crnoj Gori. Ostaje da se vidi šta će partija koja ih dominantno zastupa odabrati sjutra: fotelje ili obraz. Jer ono što se dobije izdajom vrijednosti, nikada ne može nadoknaditi izgubljeno dostojanstvo.
