Kretanje cijene zlata od početka pandemije do danas obilježilo je nekoliko neočekivanih situacija koje su nam pokazale da je besmisleno baviti se prognozama na osnovu davno naučenih pravila, jer ona više ne važe. Čak bi i odluka da se vodimo bilo kojim osjećajem u ovom trenutku djelovala mnogo racionalnije nego poređenje cijene zlata sa valutnim kursevima, kamatnim stopama, inflacijom... Naspram svega toga zlato danas izgleda kao ona priča o čaši vode, optimisti i pesimisti.
Cijena zlata dostigla je najviši iznos u istoriji 7. avgusta prošle godine. Čaša je dopola puna za one koji vide nešto dobro u tome što je u odnosu na istorijski maksimum ovaj plemeniti metal danas jeftiniji oko 16 odsto i tek oko šest odsto u odnosu na početak godine, jer to znači manje razloga za zabrinutost zbog još jednog trenutka precijenjenosti koji stvara lančane reakcije i dovodi do kolapsa. Čaša je dopola prazna za one koji pad cijene ovog plemenitog metala posmatraju kroz oscilacije tokom kojih je svaki blaži rast bio praćen oštrim padom.
Postoji niz faktora koji bi u normalnim okolnostima sada pokrenuli rast cijene zlata, no uprkos svemu cijena nastavlja da se kreće silazno. Dugi padovi samo su isprekidani povremenim skokovima, bez uočljive naznake povratka na prošlogodišnje nivoe, iako je novi rast neminovan.
Sve se ovo odvija dok javni dug vodećih ekonomija dostiže zapanjujuće nivoe, a centralne banke sprovode monetarnu politiku kakva do sada nije viđena. Kretanje cijene zlata u obrnutoj je korelaciji sa promjenom realnih kamatnih stopa, zbog čega ukupan ambijent ne predstavlja čvrst oslonac rastu.
No, možda je i najveća enigma mnogima je zašto za zlato, za koje je gotovo očigledno da će za relativno kratko vrijeme oboriti novi cjenovni rekord, sada ne višamo toliko često motive za ulaganje, odnosno zašto svi oni koji su svjesni gotovo neizbježnog rasta cijene ne pohrle da svoju imovinu pretvore u ovaj plemeniti metal.
Ulaganje u zlato nikada neće prestati da bude atraktivno, ali vremenom će broj ulagača seliti kapital u drugu imovinu, jer je ova vrsta investiranja prilično komplikovana u poređenju sa svim u šta se danas ulagati može, a prije svega zahtijeva strpljenje. Takođe, ma koliko povoljan momenat bio za ulaganje, zlato se promišljeno kupuje stečenom, a ne imovinom koja će se steći u budućosti, dakle – ušteđevinom, a nikako kratkim ili špekulativnim sredstvima, naročito ne uz pomoć kredita.
Seljenje kapitala u zlato svojevrsni je napad na sistem, izazov za centralne banke, kao i subjekte koji izdaju fjučerse na zlato, koje zapravo ne posjeduju u fizičkom obliku. Zbog toga je iz godine u godinu postalo sve atraktivnije investirati u gotovo bilo šta drugo, čak ikada je djelovalo mnogo rizičnije.
Iako se često čuje da se ulagači „okreću zlatu“ za vrijeme kriza i velike nestabilnosti. jer se ono tada naziva „sigurnom lukom“, zapravo to čini relativno malo njih u odnosu na ukupan broj ulagača koji prave novu strategiju. Zlato je ipak predmet kupovine onih koji su u stanju da se odupru kratkotrajnim iskušenjima i mamcima lakog dobitka, odnosno onih koji gledaju u dalju budućnost i koji ignorišu suvišne signale.
Suvišni signali, međutim, nikada ne djeluju tako – oni se pojavljuju u formi najave prilike koja se ne propušta, skrećući pažnju na korelaciju cijene zlata sa cijenom nafte, GSCI indeksom, novčanim masama, stopom inflacije, realnim kamatnim stopama... Sve, ali sve korelacije uvijek su prolazne, a u većini slučajeva potpuno nerealne, no upravo takve donose i signale oporavka i signale pogoršanja.
Pratiti kretanje cijene zlata i na osnovu njene promjene osluškivati signale za budućnost zapravo je zavaravajuće, čak i onda kada podaci ukazuju na izlazak iz deflacije, na prestanak prekomjerne proizvodnje, kraj regresije ili smanjenje prezaduženosti kao mjeru oporavka, jer to u ovim relacijama vodi ka kolosalnim nesrazmjerama između očekivanja i šanse da se očekivano ostvari.
