Selfish ili selficient, sebični ili samodovoljni?
ZAŠTO su svuda oko nas slike ljudi sa prelijepim tijelima koji žive savršenim životima?
Zato što nam je, neđe usput u makrobesmislu, postalo važno da i drugi budu zaljubljeni u nas u jednakoj mjeri u kojoj smo mi zaljubljeni u sebe same.
Internet obiluje savjetima kako napraviti što bolji selfi, kako pozirati, što činjet s rukama, nogama, kosom, zglobovima, e – zglobovima, što bolje se plasirati. Socijalne mreže postale su prodavnica, a slika izlog – ljudi će ući u prodavnicu ako im se izlog dopadne i svima je stalo da izlog ukrase da što više šljašti.
Kad smo postali takvi?
Kad je postalo bitno da svi vide sve o nama? Pa brate.
Samopromocija se ne kotira visoko na listi poželjnih osobina. Postavljanje sebe u centar dešavanja i slika koja vrišti vidimeevidime. A zašto je važno reći svijetu ’vidi me, vidi me’?
Ponekad smo na nekom prelijepom mjestu, oko nas nema nikog, a želimo uspomenu. Okej, selfi.Ponekad smo na nekom prelijepom mjestu u velikom društvu i želimo uspomenu, u centar slike postavljamo društvo ili objekat iza i tada je još uvijek selfi okej.
Sve dok sebe ne postavljamo u centar pažnje. Taj kontekst čini razliku.
I ponekad postane opsesija. Pa odlazimo na određena mjesta da bismo odatle imali selfi. Ili kreiramo lažno okruženje. Da bismo poručili vidi me, top sam, dobro se zaebavam, moj život je beskrajan niz fantastičnih mjesta i događaja... I da bismo se uveče zagrlili sa telefonom i zapavali uz apatijicu. Podsvjesno praveći taktiku kako da napravimo novi odraz, kako da moj život na mreži bude uzbudljiviji od tvog života na mreži, kako da te ubijedim da ja više vrijedim.
Živimo u dva paralelna svijeta: jedan je ovaj pravi, u kom nam iskaču bubuljice i plaćamo račune i kuvamo kupus i vozimo đecu u vrtić, često krpeći se; drugi je virtuelni u kom nam se dešavaju fenomenalna iskustva na kojima će nam zaviđeti. Zašto želimo da nam ljudi zavide?
Zato što nismo istinski zadovoljni odrazom u ogledalu i sopstvenim životom, ali ni dovoljno hrabri da nešto pokušamo da promijenimo.
Selfi je gotovo uvijek nekim dijelom prevara. I dobro je dok to znamo – i mi koji ga pravimo i oni koji ga gledaju. Pućenje na slikama možda je nekom erotično, kupatilo možda ima ogledalo, i lift takođe, ali dajmo se doves u optimum.
Ili zanavijek „gleda majmun sebe u zrcalo.”
