Ponekad izgleda kao da je zaista šteta što je riječ kriza opšta imenica, odnosno što za svaku koja se pojavila nije osmišljen poseban naziv, umjesto što su samo označene godinama u kojima su nastajale. Da je drugačije možda bi nekad, negdje, neko odlučio da metode izlaska iz jedne ne primjenjuje na drugu samo zato što su se prvi put pokazale opravdanim.
Da bi se istinski moglo baviti izlaskom iz bilo koje krize neophodno je u potpunosti razumjeti zakonitosti u svijetu kreditiranja i načinu sprovođenja međunarodne politike u ovoj oblasti rješavanjem univerzalne jednačine uz potpunu svijest o globalnim procesima. Početna i najveća greška upravo je u pretpostavci da sistem poznaje onaj ko (vjeruje da) njime upravlja samo zato što su neki raniji dobri potezi stvorili iluziju dokazivanja sopstvene vrijednosti.
Kada bismo i pokušali da razumijemo činjenicu da se stvarna vrijednost nekih ideja naprosto osipala svakog puta kada bi se svijest o njoj pokušala prenijeti novom subjektu ili novoj generaciji, izobličena kroz proces učenja i interne modifikacije, onda je razlog nepostojanja univerzalnog recepta za izlazak iz problema nastalih u potpuno različitim okolnostima makar djelimično jasniji.
Ako već postoji potreba da krizama nalazimo nešto zajedničko – to je zbog onoga što im prethodi, ma koliko kratko ili dugo trajalo – kriza znanja i ideja, kojoj se kulminacija reflektuje upravo u privremenim rješenjima.
Kako nastaju krize ilustrovano je primjerom bankarove kupovine konja, a zbog čega one nastaju, traju i zašto ih je nemoguće spriječiti, uprkos tome što ih je ipak moguće predvidjeti, postaje najjasnije iz njihove učestalosti.
Potpuno suprotno onome što je intuitivno uvjerenje većine donosilaca odluka, ne postoji fiksna količina novca i kredita, poput, na primjer, fiksne količine raspoloživih prirodnih resursa (pod uslovom da se za sada fokusiramo samo na ono što je dostupno na planeti na kojoj živimo). Novac i kredit su ono što se stvara, što se u nekoj instituciji izmisli da bi im se dodijelila vrijednost.
Uzimanje kredita i njegovo trošenje podižu cijenu gotovo svega što je tim sredstvima plaćeno. Problem nastaje zbog toga što se konstantno u svim procesima stvaraju zaduženja koja u jednom trenutku postaje nemoguće otplatiti, budući da se ne stvara neravnoteža između mase dugova i sposobnosti da se ta količina sredstava duguje, zbog čega su novac, kredit, dug i ekonomski procesi – ciklični.
Problem, međutim, ne nastaje zbog toga što je neki kredit, kao takav, nemoguće otplatiti, već zato što postoji navika da se svaki problem nesolventnosti rješava stvaranjem vještačke likvidonsti i što se dugovi otkupljuju kako bi se podržala njihova tržišna cijena. Ako se svemu tome doda i oslanjanje na sredstva štediša ili povjerilaca koji u kriznim trenucima ne mogu da povuku svoj ulog ili naplate potraživanja, postaju jasniji razlozi zbog kojih se ova praksa nastavlja svakog puta kao izgovor mnogih vlada da objedine monetarnu i budžetsku ulogu.
U trenutku zaduživanja tražnja za načinima da se novac potroši je velika, tokom otplate kredita ona je umanjena. Istovremeno, faza zaduživanja je inflatorna, a faza vraćanja kredita deflatorna, zbog čega je borba protiv deflacije najčešće borba protiv stvorenih kreditnih viškova.
Priču o bankaru koji kupuje konja razumljivom čini to što je on vlasniku konja on dao novac koji je mogao da izdvoji bez zaduživanja, odnosno bez bilo kakve pomoći sa strane. No, takvo iskustvo, konvertovano u redovno poslovanje, u očima kreditora predstavilo bi ga nekim u koga je vrijedno ulagati – kome se, nesumnjivo, isplati odobriti pozajmicu.
Čak i kada bi, na primjer, situacija poput pandemije prekinula niz njegovih uspješnih rezultata, na osnovu prethodnih dostignuća bila bi mu odobrena neka vrsta pomoći, jer bi, bilo država, bilo banka, mogle biti uvjerene da se radi o nekome ko bi proces ostvarivanja zarade u normalnim okolnostima samo nastavio.
Međutim, kako stvari izgledaju ako situaciju posmatramo na primjeru onog subjekta kojem je nepredviđena okolnost samo kamuflirala stvarne razloge kolapsa. Uzmimo za primjer ugostiteljski objekat kojem je naglo počeo da opada promet neposredno prije pandemije i koji bi, da je nije bilo, nastavio da posluje ispod granice isplativosti. Međutim, rezultati iz ranijih mjeseci i godina tog ugostitelja predstavljaju kao nekoga u koga vrijedi ulagati, odnosno odobriti mu pomoć.
Vlade širom svijeta pripremaju se da odobre bilione eura, dolara, funti i jena pomoći. Problem je u tome što će prednost da dobiju stimulanse imati samo oni koji budu mogli da prikažu odgovarajuće rezultate iz prošlosti. Na primjer, 2019. godina uzimaće se kao referentna iz čijih će rezultata vaš kreditor ocijeniti koliko vrijedite, čak iako ste upravo u toj godini potrošili sve resurse, ideje i kreativnost.
Zamislite restoran koji je mjesec-dva prije potpunog prekida rada bio pred bankrotom, ali je vlada države u kojoj je registrovan na osnovu ranijih podataka odlučila da mu sve vrijeme koliko mu je bio uskraćen rad isplaćuje minimalac za zaposlene i pokrivaju osnovni troškovi. Nema profita, ali nema ni brige kako se izvući iz problema dok god postoji oslonac.
Sistemi koji razvojne procese baziraju na pretpostavkama da će se, bez obzira na brojnost faktora, procesi dešavati po inerciji mogu imati samo privremene faze oporavka. Sa druge strane niti jedna vlada u svijetu nije toliko tehnokratska, a niti jedno tržište u toj mjeri slobodno da bi se čak i okolnosti poput pandemije posmatrale kao nešto od čega privredu ne treba spašavati stimulansima koji su uvijek i isključivo rezultat političkog djelovanja.
Pandemija je, pored gubitaka ogromnih razmjera, donijela i još jednu priliku da propustimo da naučimo važnu lekciju, a koliki je taj propust bio uvjerićemo se čim se privreda malo oporavi, a nova prijetnja oporavku postane neizbježna.
