Kultura

Crkva Svetog Nikole u Bogutima jedno od kulturnih dobara Crne Gore koje svjedoči o našoj čuvenoj nebrizi, neznanju i nezainteresovanosti za duhovno nasljeđe

Isus Hrist u đubretu do guše

Da o ovoj crkvi ne vode računa ni malobrojni mještani, a kamoli naši konzervatori, restauratori, arhitekte i stručnjaci raznih profila zaposleni da štite našu baštinu, najbjelodanije svjedoči stari drveni sanduk ostavljen pored razmontiranog ikonostasa. Otključan, sa zarđalom metalnom bravom, čuva propale i trule crkvene knjige, koje se sada raspadaju pod uticajem vlage i vremena

Isus Hrist u đubretu do guše Foto: Stevo Vasiljević
PobjedaIzvor

Za mnoga kulturna dobra Crne Gore vrijeme je odavno prohujalo, za neka još ima vremena, dok je Crkva Svetog Nikole u ljubotinjskom zaseoku Boguti ostala zaglavljena u prostoru i vremenu, zapuštena i napuštena od ljudi, vjerskih zajednica i državnih „zaštitnika“ baštine. Ovaj vjerski objekat, koji je izrastao na temeljima crkvice što je 1480. godine podigao predak Ljubotinjana Božina Sarap, danas je samo tužan podsjetnik na naše gotovo potpuno odsustvo svijesti da čuvamo i održavamo ono što su nam preci s mukom sagradili i ostavili. 

Spolja, ne razlikuje se ova crkva značajno od ostalih seoskih crkava u čijim dvorištima postoje aktivna ili neaktivna groblja. Patina na zidovima, vidni tragovi od ranijih restauratorskih i konzervatorskih radova, krov na kojem je crijep (kanalica) na nekoliko mjesta polomljen, što dovodi do prodora vode i vlage po unutrašnjim zidovima. Međutim, kada pritisnete kvaku drvenih vrata i začujete prvo škripu šarki, a potom se na vas sruči jato uplašenih lasta, ubrzo ćete shvatiti da ulazite u prostor u kojem je čovjek već decenijama jako rijetka pojava.

Memla

Kroz polomljene prozore crkve, sunčevi zraci probijaju se kroz naslage memle i prljavštine, osvjetljavajući sablasnu unutrašnjost ovog starog zdanja. Nekadašnji duhovni centar sela sada je prepušten zaboravu, dok se ptice selice jedine usuđuju nastaniti među raspalim, rasušenim ili natrulim predmetima. Laste su svile gnijezda u pukotinama zidova i ispod svodova, a njihovo prisustvo ironično simbolizuje posljednji znak života u ovom svetilištu.

Pod je prekriven slojevima ptičjeg i mišjeg izmeta, koji se širi i preko nekada raskošnog ikonostasa. Već više od dvije decenije razmontiran i djelimično truo, ikonostas leži zaboravljen ispod prozora, kao mučan podsjetnik na nekadašnju duhovnu i umjetničku vrijednost ovog prostora. Na podu smo zatekli sitni, metalni novac, koji su rijetki građani ostavljali tokom posjete ovoj crkvi, kao neku vrstu priloga ovom vjerskom objektu u kojem niko ne služi već dugi niz godina. Ovi mali znakovi pobožnosti i dalje svjedoče o povremenom prisustvu vjernika ili slučajnih turista, koji uprkos zapuštenosti, osjećaju potrebu da na neki način doprinesu očuvanju svetinje. Uz oltar, prislonjen dio ikonostasa, tačnije krst sa predstavom Hrista čiji je lik do glave prekriven ptičjim izmetom. Ovaj tužni prizor dodatno ističe koliko je ova svetinja zapuštena i ostavljena na milost i nemilost prirodnim pojavama.

Da o ovoj crkvi ne vode računa ni malobrojni mještani, sveštena lica, a kamoli naši konzervatori, restauratori, arhitekte i stručnjaci raznih profila zaposleni da štite našu baštinu, najbjelodanije svjedoči stari, drveni sanduk ostavljen pored razmontiranog ikonostasa. Otključan, sa zarđalom metalnom bravom, čuva propale i trule crkvene knjige, koje se sada raspadaju pod uticajem vlage i vremena, vjerovatno stare i nekoliko desetina godina. Kada ga otvorite, dočeka vas tužan i ružan prizor uništene baštine, tj. listova koji se raspadaju, paučine, te kožnih i drvenih korica koje su nekad čuvale vjerska predanja, bogoslužbene tekstove i poruke. Pored sanduka, sa desne strane, jedna od knjiga odbačena na podu, pa tako iz ptičjeg i mišjeg izmeta, paučine i prašine svjedoči o nekadašnjem životu i važnosti ovog mjesta koje se sada može podičiti samo tišinom i okolnom prirodom.

Kosidba

I dok razgledamo ove prizore naše nebrige, u tišini koju povremeno prekidaju jedino uznemirene laste, odjednom kroz polomljene prozore čujemo zvuk neke mašine. Izlazimo i pred crkvom zatičemo Milutina Vukićevića, koji kosilicom kosi livade oko asfaltnog puta i ovog vjerskog objekta. Dvorište crkve već je bilo pokošeno, trava pokupljena. Prilazimo mu i pitamo šta zna o ovoj crkvi.

"Crkva je decenijama zapuštena. To je crkva Sarapa, Vukićevića, Banovića, Vučkovića, Laličića, Karadaglića, Kaluđerovića, Đuraševića... Skoro da niko u nju ne ulazi. Nema popa. Oko nje je ranije kosio moj stric, a sada ja, moj brat od strica i rođak Nikola kad dođe iz Kanade", govori nam Milutin Vukićević.

Njega, kaže, ne interesuje politika, ne interesuje ga ko je čiji pop.

- Ne zanima me je li Srbin, Crnogorac, Albanac... ja bih crkvu dao bilo kome, samo da oživi. Boli me briga, to je crkva Sarapa, naša crkva, niko je ne može odavde ponijeti. Dajte je Mitropoliji, dajte je Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, kome god 'oćete. Volio bih da dođe neko da je održava. Sad da je daš crnogorskoj crkvi, došlo bi dosta ljudi iz plemena da se buni. Da je daš srpskoj crkvi, došao bi podjednak broj ljudi da se buni što je dadosmo njima. Greota je što nema niko da okosi, sredi, očisti... Ljudi su poluđeli, vrijeme je suludno i avetno – kaže Vukićević. 

Malo je ljudi u selu. Njegova majka i još desetak ljudi srednje i starije generacije.

"Ja povremeno dođem i bavim se nekim svojim poslovima. Nema u selu ni desetak stanovnika. Evo nedavno su Rusi kupili plac preko puta crkve i prave kuću. Ovu ruševinu iza kupio je jedan Englez, sa namjerom da nešto pravi, ali nikada ništa nije započeo... Nema niko da dođe da to okosi, a ne tiglu da namjesti. Samo Vukićevići je kose, drugi niko", priča Milutin Vukićević.

Kod crkve se, kaže, niko ne okuplja ni kad su vjerski praznici. Crkva je stalno otključana, niko ne zna gdje je ključ.

- Piši o crkvi, radi šta 'oćeš. No vidi, ako budeš u tekstu naglasio da ima nekih para da se daje, javiće ti se mnogi. Ako budeš rekao da nema ko da je okosi, da je očisti, sredi... neće niko doći. Kaži slobodno da ste zatekli jednu avetinju koja kosi... - govori nam ironično i uz osmijeh Vukićević, te ponovo startuje svoju kosilicu i nastavlja da obara preraslu travu.

No, njegovu kosidbu prekida Duško Mirović, iz Zete, koji je svojim automobilom naišao seoskim putem i zaustavio se da napuni flašu vodom sa česme ispred crkve.

"U ovim krajevima imam vikendicu, ali i familiju, pa sam često kao dijete boravio u ovim selima", veli Mirović.

Govorimo mu da nas zanima zapuštena crkva, on se okreće prema njoj i kaže: „Greote, ima toga koliko hoćeš po Crnoj Gori“.

"Ima u Šabana jedna crkvica. I tamo niko glavu ne okreće", govori Mirović, obraćajući se Vukićeviću.

Milutin prilazi i odgovara: „A, okle, podijele nas na partizane, četnike, Srbe, Crnogorce, komite...“

"Ponavljam ti da bih ja dao ovu crkvu bilo kome, bilo kojem popu", govori Vukićević, smijući se.

Razgovor završava kratko: „Katastrofa, moj brate“. I vraća se kosilici.

Piši i zaboravi

Katastrofa. Bolje riječi nema da opiše sve ono što se vidi u unutrašnjosti crkve. Da stvarnost bude poraznija, dokumentacija iz 2004. i 2013. godine pokazuje da je ova crkva napuštena i zaboravljena dugi niz godina. Na fotografijama iz 2004. godine, koje su napravili odgovorni za zaštitu naše baštine, sličan prizor kao i ovih dana. Takođe se vidi razmontiran ikonostas i zatvoren sanduk sa knjigama. U tom trenutku crkva je bila „redovno održavana“, tačnije nije bilo ptičjeg izmeta i drugog đubreta jer su prozori bili funkcionalni. Skoro identično stanje zatekla je i ekipa neslavnog projekta revalorizacije 2013. godine. Ni jedni ni drugi, dakle 2004. i 2013. godine, ne pominju drveni sanduk sa knjigama, pa se postavlja pitanje da li su ga uopšte otvorili. Odgovor se, bar prema dosadašnjim iskustvima u zaštiti naše baštine, sam nameće. Naravno, naši stručnjaci navode da bi kroz režim zaštite ovog kulturnog dobra trebalo uraditi anastilozu, restauraciju i konzervaciju ikonostasa, rekonstrukciju kućišta lociranih u okviru zaštićene okoline kulturnog dobra, čišćenje i uređenje zelenila porte i grobova unutar nje, postavljanje zvona na zvoniku crkve, konzervaciju i restauraciju nadgrobnih spomenika. To rekoše, zapisaše i na crkvu zaboraviše.

Doduše, zakon kaže da je vlasnik/držalac dužan da se stara o kulturnom dobru, tj. da predloži najurgentnije mjere zaštite i uz odobrenje Uprave za zaštitu kulturnih dobara i ostale procedure izvrši sve neophodne radove. No, list nepokretnosti još prije deceniju pokazao je da je vlasnik Crkve Svetog Nikole - Crkva Svetog Nikole. Dakle, crkva je vlasnica same sebe, te se svakako ne može starati o sebi, što je utiranje puta Mitropoliji crnogorsko-primorskoj Srpske pravoslavne crkve da ustvrdi kako je to „crkva u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj“, pa samim tim i njeno vlasništvo. Da je to krajnja namjera, pokazuje i aktuelni list nepokretnosti u kojem se navodi da pred Upravnim sudom Mitropolija sada vodi bitku za crkvu i hiljade kvadrata zemljišta. Ukoliko joj i formalno-pravno pripadne, zna se šta čeka ovo kulturno dobro Crne Gore - „sređivanje“ i „šminkanje“, tj. mermerni pod ili laminat, radijatori, klima uređaji, živopis sa Nemanjićima i ruskim svecima, te potpuni ispis iz crnogorskog istorijskog i duhovnog konteksta.

Neće to dati Ljubotinjani?! Oni koji nemaju potrebu da pokose ili očiste crkvu od ptičjeg izmeta, đubreta, prašine i paučine?! Da zaštite ikonostas, crkvene knjige i predmete?! Ne, neće to dati ni naši savjesni čuvari kulturnog nasljeđa koji u kancelarijama stoluju na Cetinju. Od masivnih stolova i nezavršenih predmeta se i ne vide.

Tužna ilustracija

Slika propadajuće Crkve Svetog Nikole, dakle, nije samo priča o zaboravljenom svetilištu, ona je i tužna ilustracija šireg problema - nebrige države za kulturnu baštinu. U zemlji bogatoj istorijskim i kulturnim nasljeđem, ovakvi primjeri odavno su i na mapi naše turističke ponude, jer prirodne ljepote zovu, turisti obilaze, a onda se uvale u draču, blato, izmet, trulež i paučinu. Divna dopuna našeg mentaliteta i prosvijećenosti.

Nedostatak sredstava, neadekvatno održavanje i potpuni izostanak svijesti o važnosti očuvanja kulturnih dobara doveli su do toga da se mnoga od njih nalaze na ivici nestanka. Napuštena Crkva Svetog Nikole u Bogutima trebalo bi da bude alarm za nadležne institucije i društvo u cjelini. Potrebno je hitno djelovati i preduzeti mjere za očuvanje ovakvih dragocjenosti prije nego što one zauvijek nestanu sa lica zemlje. Ili im se u potpunosti preoblikuje arhitektura i istorija. Održavanje kulturne baštine nije samo pitanje identiteta i istorije, već i moralna obaveza prema budućim generacijama koje zaslužuju da poznaju i cijene nasljeđe svojih predaka. Da li to znaju zaposleni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara i Ministarstvu kulture i medija? Da li to znaju zaposleni u crnogorskim muzejima koji decenijama doprinose urušavanju ili nestanku naše pokretne baštine? I kada ste posljednji put vidjeli ili čuli da neko od njih javno govori o ovim problemima i predlaže mjere za njihovo rješavanje?

Nema ih. Nema nas.

Vukićević: Normalno da će sve propasti kad niko ne vodi računa

Jedan od najstarijih Ljubotinjana Mirko Vukićević, na koga nas je uputio njegov sinovac Zoran, u telefonskom razgovoru za Pobjedu kazao je da je crkva odavno zapuštena.

"Ikonostas je jedno vrijeme bio sklonjen u donju crkvu, u Ljubotinju, ali iskreno da vam kažem da crkva nikad nije održavana kako treba", kazao je Vukićević.

On pamti da je poslije Drugog svjetskog rata u Crkvi Svetog Nikole jedno kratko vrijeme služio pop Miro Gazivoda. Prije njega, kako je rekao, bio je pop Dušan Kostić. Stanovali su u blizini crkve.

"Ja sam jedno vrijeme pokušavao da se dogovorim sa ljudima da se crkva sačuva, obnovi, ali nijesam imao podršku, niti novca. Ljudi jednostavno nijesu htjeli time da se bave", kazao je Vukićević.

Sjetio se da je ranije ostalo sačuvano jedno parče ikonostasa od stare, Sarapove crkve.

"To parče se dugo nalazilo u donjoj crkvi u Ljubotinju. Ne znam šta je bilo sa tim. Onaj ikonostas koji ste zatekli u crkvi ugrađen je, koliko mi se čini, tridesetih godina prošlog vijeka, moguće i ranije. Jako je vrijedan", kazao je Vukićević.

U literaturi je našao podatak da je crkva rekonstruisana nedugo poslije Prvog svjetskog rata.

"Normalno da će sve propasti kad niko ne vodi računa. U tom selu ranije je bilo 170 stanovnika, a sad ima dvije babe", rekao je Mirko Vukićević.

Sarap došao iz Bosne i sagradio crkvu 1480. godine

Crkva Svetog Nikole, prema podacima iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, u sadašnjem obliku datira iz 19. vijeka i podignuta je na mjestu nekadašnje crkvice koju je 1480. godine sagradio predak Ljubotinjana Božina Sarap, zbog čega je u narodu poznata kao „Sarapova crkva“. Tokom vremena, i posebno u zemljotresu iz 1979. godine, crkva je oštećena, a konstruktivno je sanirana 1985.

Uz samu ogradu crkve 1965. godine podignut je spomenik Božini Sarapu, na kojem se navodi da je Sarap napustio rodno ognjište u Bosni 1465. godine i naselio se u „ovo slobodarsko mjesto i od njega se razviše Banovići, Vujanovići, Vukićevići, Vučkovići, Đuraševići, Kaluđerovići, Karadaglići, Laličići i Markišići“. 


Portal Analitika