Kada država počini zločin, odgovori najčešće izostaju, a porodice ostaju same u potrazi za istinom. Tako je bilo i početkom devedesetih, kada su u ratnim zločinima Deportacije i Štrpci ubijeni Osmo Bajrović i Iljaz Ličina. Njihovi sinovi, Alen i Demir, danas svjedoče da je njihova borba – borba za kulturu sjećanja i prevenciju novih zločina.
O ličnim traumama, institucionalnim opstrukcijama i značaju suočavanja s prošlošću govorili su u PROUDCAST-u Centar za građansko obrazovanje (CGO), u razgovoru sa Željkom Zvicer.
„Zgrabili su ga iz našeg zagrljaja“
Alen Bajrović imao je četiri godine kada su uniformisani policajci došli po njegovog oca.
„U našu kuću upala su dvojica uniformisanih policajaca i zarobili su mog oca. Ja i sestra smo bili u njegovom zagrljaju. Samo su ušli i bukvalno ga zgrabili iz našeg zagrljaja. Bez ikakvog obrazloženja su ga odveli. Strpali su ga u policijsko vozilo marke Zastava 101 i odveli u prostorije MUP Herceg Novi“, prisjeća se Bajrović.
Njegova majka je danima pokušavala da sazna gdje joj je suprug. Umjesto odgovora, dobijala je prijetnje.
„Rekli su joj: ‘Nemoj ništa da pitaš, bježi odavde, jer ćeš završiti gdje i on’. Vladala je loša atmosfera, uz ratnohuškačke govore preko medija. Pisali smo i tadašnjem ministru unutrašnjih poslova, ali odgovora nije bilo“, navodi Bajrović.
Njegova porodica je, kako ističe, jedina iz slučaja Deportacije koja je ostala da živi u Crnoj Gori i nastavila sudski proces protiv države.
Otmica iz voza i godine neizvjesnosti
Demir Ličina imao je tri godine kada je njegov otac otet iz voza u stanici Štrpci.
„Sjećam se zebnje koja je ušla u naš dom kada je u dnevniku objavljena vijest o otmici. U početku nijesmo imali potvrdu da je moj otac među otetima, ali kako je vrijeme prolazilo postajali smo svjesni te činjenice“, kaže Ličina
Njegov otac Iljaz putovao je za Beograd kako bi zaključio bolovanje i vratio se porodici.
„Njihov jedini ‘grijeh’ bio je grijeh imena. Ne čudi što su odgovori izostajali – kada država čini zločin, odgovornost pretežno izostaje“, naglašava Ličina.
Potvrdu o smrti dobio je tek tri godine kasnije, telegramom saučešća koji je poslao tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović.
„Manipulisalo se informacijama, govorilo se da će ti ljudi poslužiti za razmjenu. A istina je bila da su odmah ubijeni i bačeni u Drinu. Mene danas najviše boli što, sa 36 godina, ne mogu da razvijem lik svog oca. Uspomenu čuvam samo na osnovu fotografija“, kaže Ličina.
Odrastanje bez oslonca
Obojica svjedoče da je djetinjstvo bez očeva značilo i borbu za egzistenciju.
„Fali ti očeva pažnja, podrška, sigurnost. Ostali smo bez materijalne egzistencije. Majka je radila najteže poslove da nas prehrani. Ostajete sami u borbi sa životom“, kaže Bajrović.
Ličina dodaje da je porodica, sa četvoro maloljetne djece, ostala bez ikakvih prihoda.
„Nijesmo birali borbu, na nju smo bili prinuđeni. Ne znam kako je moja majka uspjela da nas izvede na put“, ističe on.
Saglasni su da tadašnje postupanje institucija nije bilo usmjereno ka podršci porodicama žrtava, već je dodatno produbljivalo osjećaj nesigurnosti, zbog čega su mnoge porodice napustile Crnu Goru.
Pravda bez punog odgovora
Ličina ocjenjuje da je slučaj Štrpci pravno najzaokruženiji, ali da potraga za posmrtnim ostacima mora biti prioritet.
„Znamo gdje se nalaze i potrebno je intenzivirati međudržavnu saradnju kako bi bili pronađeni i dostojno sahranjeni“, poručuje.
Bajrović, međutim, ističe da u slučaju Deportacije i dalje nema pravosnažne odgovornosti.
„Vjerujem da je riječ o preko 150 žrtava. Znamo ko je učestvovao u tom zločinu, ali nemamo nikog krivog. Država je ta koja mora da pruži odgovore“, kaže on.
Zakon sa simboličkom težinom
Obojica su se osvrnula i na zakon koji je omogućio status civilnih žrtava rata njihovim očevima.
„Taj zakon ima ogromnu simboličku vrijednost. To je institucionalna potvrda da moj otac nije imao nikakvu krivicu osim imena“, kaže Ličina.
Bajrović, iako priznaje značaj zakona, ističe da ga je lično pogađalo što je normativno vezan i za ratne vojne invalide.
„Moj otac je ubijen od puške, a svrstan je u isti zakon. Ipak, status je važan, makar dolazio i kasno“, dodaje on.
Istina kao mehanizam prevencije
Poruka koju žele poslati mladima je jasna – bez istine nema budućnosti.
„Nama je stalo da mladi znaju šta su radili ljudi prije njih. U osnovi naše borbe je želja da ostavimo činjenice“, kaže Ličina.
„Istina mora ostati mladima. Ona je osnova da se zločin ne ponovi“, zaključuje Bajrović.
