Mitropolija crnogorsko-primorska Srpske pravoslavne crkve nastaviće da na Duklji održava „tradicionalne sabore“, budući da vjerujući narod i svoje goste iz okolnih zemalja okuplja na svojoj zemlji, bez obzira na to što im se redovno potkrade i prekrajanje i prisvajanje crnogorske istorije, kulture i identiteta. To se može zaključiti iz Zapisnika o izvršenom inspekcijskom pregledu koji je inspektorka za kulturna dobra Dragana Bošković-Drobnjak sačinila 15. maja ove godine, u prostorijama Mitropolije na Cetinju.
Iako je ministarka kulture i medija Tamara Vujović, kako tvrde dobro obaviješteni izvori Pobjede, bila uvrijeđena što je Uprava za zaštitu kulturnih dobara uopšte poslala inicijativu za postupanje inspekciji za kulturna dobra, inspektorka je, po službenoj dužnosti, ipak morala da sasluša predstavnike Mitropolije.
Sabor na Duklji, podsjetimo, izazvao je ogorčenje dijela crnogorske javnosti prije svega zbog brojnih političkih i ideoloških stavova koji falsifikuju istorijske činjenice, uključujući tvrdnje o Duklji kao „prvoj srpskoj državi“.
Argumenti
Iz Zapisnika koji je sačinila inspektorka, a koji smo dobili na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, potvrđeno je ono što je Pobjeda tvrdila od samog začetka priče o saboru na Duklji i skandaloznim porukama koje su poslali predstavnici SPC: sabor je održan na parcelama Mitropolije crnogorsko-primorske, koje je kao poklon od prihvatnih vlasnika dobila tokom 2018. godine. To je bio i ključni argument sekretara Eparhijskog upravnog odbora MCP Igora Balabana, koji je interese Srpske pravoslavne crkve zastupao tokom inspekcijskog nadzora Dragane Bošković-Drobnjak, navodeći da je, kao i svih prethodnih godina, sabor održan isključivo na parcelama koje su u privatnoj svojini. On je inspektorki predočio listove nepokretnosti 920 i 1019 KO Rogami, Glavni grad Podgorica. Mitropolija je, kako je rekao, sadašnji nosilac prava svojine 1/1 „što je nesporna činjenica iz priloženih listova nepokretnosti“.
„Smatramo da je nesporno pravo vlasnika, u ovom slučaju Mitropolije, da koristi predmetne nepokretnosti, te da nam, ako ove nepokretnosti uopšte i predstavljaju kulturno dobro, nije bila potrebna saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore za korišćenje ovih nepokretnosti, koje smo svakako koristili za njihovu tradicionalnu namjenu, koja se predviđa odredbom članom 57 stav 1 Zakona o zaštiti kulturnih dobara. Na kraju, držimo da motivi za prigovore onih lica koja su dovela da ovog inspekcijskog nadzora nijesu briga za očuvanje i integritet kulturne baštine, već pokušaj ideološko-političkog obračuna sa Mitropolijom crnogorsko-primorskom, te smatramo da bi to trebalo da bude razumljivo kako Upravi za zaštitu kulturnih dobara, tako i nadležnom ministarstvu“, kazao je Balaban, što je uneseno u zapisnik.
On se pred inspektorkom pozvao na odredbu člana 4 stav 2 Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, kojom je propisano da „sloboda vjeroispovijesti ili uvjerenja podrazumijeva pravo svakog da, postupajući po sopstvenoj savjesti, sam ili u zajednici sa drugim, javno ili privatno ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, propovijedima, običajima, obredom ili na drugi način...“ Ovaj član, kako je rekao Balaban, u potpunosti se oslanja na član 18 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, kao i član 9 Evropske konvencije o ljudskim pravima, što je prepoznato i u članu 46 Ustava Crne Gore. Takođe, prema riječima Balabana, odredba člana 37 stav 1 istog Zakona propisuje da se imovina vjerske zajednice koristi za vršenje vjerskih obreda, izgradnju i održavanje vjerskih objekata, kao i u druge socijalne, zdravstvene, kulturne, karitativne, vaspitno-obrazovne svrhe, u skladu sa zakonom i autonomnim propisima vjerske zajednice.
„Sve ovo je u vezi sa odredbom člana 6 stav 2 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, kojom je propisano da: „Vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da je koristi i njome raspolaže u granicama određenim zakonom“, naveo je Balaban.
Nema osnova
Balaban je pred inspektorkom Bošković-Drobnjak ustvrdio da Mitropolija crnogorsko-primorska na praznik Tomine nedjelje crkveno-narodni sabor na Duklji održava više od dvije decenije.
„Izgleda tako što se najprije služi Sveta liturgija na ostacima tamošnje drevne crkve (ove godine je Liturgiju služio preosvešteni episkop dioklijski gospodin Pajsije), a potom se upriliči primjeren program i posluženje za prisutni narod“, podsjetio je Balaban.
Nakon ovih pravnih pouka, citiranja zakonskih odredbi i upoznavanja sa „dvodecenijskom tradicijom MCP“, inspektorka Dragana Bošković-Drobnjak nije mogla ništa drugo da utvrdi osim sljedeće: „Na osnovu svega konstatovanog iz dokumentacije i fotografija datih na uvid, kao i izjave punomoćnika Mitropolije crnogorsko-primorske, u krajnjem se konstatuje da nije bilo osnova za preduzimanje mjera i radnji iz nadležnosti ove inspekcije“.
Najveći ćar iz ovakvog inspekcijskog nadzora, pored Mitropolije crnogorsko-primorske, svakako će imati nadležno ministarstvo kulture i medija, odnosno direktorica Direktorata za kulturnu baštinu Dobrila Vlahović i ministarka Tamara Vujović koje su, sada i zvanično, konačno dobile odgovore na dilemu: na čijim parcelama se održavao „tradicionalni sabor Srpske pravoslavne crkve“. Nije prošlo ni dva mjeseca, podsjetimo, kada je iz Ministarstva zvanično saopšteno da „prema dostupnim podacima, pomenuti događaj održan je na lokaciji za koju nemamo precizne informacije o vlasništvu, ali koja prema nezvaničnim izvorima nije u državnoj svojini“. Zabrinjava činjenica da je Ministarstvo kulture i medija – institucija koja bi po definiciji morala raspolagati preciznim podacima o statusu kulturnih dobara – do skora djelovalo na osnovu „nezvaničnih izvora“. Ako najviša kulturna vlast u državi ne zna ko posjeduje djelove lokaliteta kao što je Duklja, postavlja se pitanje: ko onda vodi računa o kulturnoj baštini Crne Gore? No, sada je sve zvanično: nema greške, nema odgovornosti, sve je legalno i dozvoljeno.
Zanemarivanje osnovnih principa zakonskog poretka
Sekretar Eparhijskog upravnog odbora MCP Igor Balaban, koji je ne tako davno za TV Vijesti opravdavao nelegalne građevinske intervencije na sakralnim kulturnim dobrima tvrdnjom da tako stvaraju bolje uslove za molitvu monaha ili monahinja, i ovaj put je pokušao pravnu normu da zamijeni vjerskim autoritetom. Tvrdnjom da Mitropoliji za održavanje sabora na Duklji „nije trebala nikakva saglasnost“ Uprave za zaštitu kulturnih dobara (UZKD), Balaban zanemaruje osnovne principe zakonskog poretka i namjerno previđa činjenicu da član 57
Zakona o zaštiti kulturnih dobara, na koji se poziva, jasno propisuje: „Kulturno dobro se koristi za tradicionalnu ili drugu odgovarajuću namjenu koju odredi Uprava. Namjena kulturnog dobra se određuje radi njegovog održivog korišćenja, na način kojim se obezbjeđuje i poštuje njegov integritet i razumijevanje kulturne vrijednosti“.
Upravo zbog toga što događaj nije najavljen niti je zatražena saglasnost nadležne institucije, UZKD je i pokrenula inspekcijski nadzor. Ipak, inspekcija za kulturna dobra, umjesto da dosljedno tumači zakon i utvrdi odgovornost za očigledno samovoljno korišćenje lokaliteta, prihvatila je bezrezervno argumentaciju Mitropolije, kao da je u pitanju najviši pravni autoritet u državi. Time je ostavljen opasan presedan u kojem institucije države djeluju kao puki administrativni verifikatori unaprijed donesenih odluka crkvenih struktura – čak i kada je riječ o arheološkom lokalitetu koji bi, po svim kriterijumima, morao biti pod stalnom institucionalnom zaštitom.
Stav novinara
Simptom dublje erozije institucionalne odgovornosti
U formalno-pravnom smislu, inspekcijski nalaz je zatvorio slučaj: sabor je održan na privatnoj imovini Mitropolije crnogorsko-primorske i, prema mišljenju nadležne inspektorke, nije bilo osnova za preduzimanje mjera. Ipak, suštinska pitanja ostaju otvorena.
Pored toga što je sporno da Srpska pravoslavna crkva uopšte svojata ranohrišćanske crkve na Duklji, pitanje je može li se arheološki lokalitet od nacionalnog značaja koristiti bez ikakve kontrole države, čak i ako je dio zemljišta u privatnom vlasništvu? I da li je dovoljno vlasništvo nad parcelom da bi se ignorisala svrha korišćenja, sadržaj poruka i kontekst događaja koji se tamo organizuje?
U krajnjem, slučaj sabora na Duklji više nije samo pitanje vlasništva nad parcelama, već ogledalo institucionalnog povlačenja pred agresivnim preoblikovanjem kulturno-istorijskog narativa. Iako su inspekcijski nalazi formalno potvrdili da je događaj održan na privatnoj svojini, to ne može i ne smije biti alibi za ignorisanje suštine – a to je uporno korišćenje arheološkog lokaliteta od nacionalnog značaja kao pozornice za reinterpretaciju istorije u skladu sa političko-vjerskim interesima jedne organizacije.
Pasivnost nadležnih organa, koji su do skoro „nezvanično“ nagađali čije je zemljište na kojem se održava višegodišnji javni događaj, jednako je zabrinjavajuća kao i spremnost inspekcije da sve zakonske nedoumice bez ostatka riješi u korist MCP. Takvim pristupom, država ne samo da obesmišljava sopstvene mehanizme zaštite kulturne baštine, već i prepušta naraciju o njoj onima koji je sistematski mijenjaju, relativizuju ili prisvajaju.
Zato sabor na Duklji nije izolovani incident, već simptom dublje erozije institucionalne odgovornosti. A kada institucije zaćute, istoriju nastavljaju da pišu oni koji za to nemaju ni legitimitet ni obavezu da poštuju istinu.
