Iako je bio darovit kao prosvjetni radnik, nije sebe vidio u toj profesiji. Nije se pronašao ni u politici, iako mu je široko bila otvorila vrata. Jedva je u njoj izdržao tri godine kao sekretar Opštinskog komiteta SK Ulcinja. Tražio je nešto više, veći izazov i slobodu, nešto gdje će njegova sposobnost i talenat doći do punog izražaja. Opredijelio se za novinarstvo - nije pogriješio. Vidjelo se odmah da ima dara, jer je kroz svoje tekstove ispoljavao kreativnu radoznalost, strast i osjećaj za pravdu, dostojanstveno čuvanje drugih i poštovanje tradicije.
Stranice Pobjede Aco je pretežno punio dirljivim i toplim pričama iz istorije Ulcinja i života njegovih sugrađana, mada je imao i bezbroj analitičkih tekstova i komentara. Janinović je posebno njegovao kratku formu novinarskog izraza, što je jako težak stil, posebno ako se poštuje univerzalno pravilo kao što je to on činio baveći se ovom profesijom, a to je da treba pisati tako da riječima bude tijesno, a mislima široko. Uvijek je poštovao dostojanstvo i privatnost svojih sagovornika, viševjekovnu tradiciju i međusobno uvažavanje i toleranciju među žiteljima Ulcinja. A to nije uvijek bilo baš lako, posebno devedesetih godina prošloga vijeka, kada je časnima, sposobnima i darovitima bilo teško da se snađu. Međutim, i u tim prevratnim vremenima Aco je znao da čuva svoje dostojanstvo i otmeno odoli vihorima rata u okruženju, onda kada je velika otadžbina počela da nestaje i kada je cijeli jedan naraštaj počinjao da strijepi, osluškujući znake dolazeće oluje. Aco je i u tim vremenima bio dostojan predstavnik onog dijela Ulcinja i Crne Gore koji se nikad nije svrstao u kolone iza raznih nacionalnih i lokalnih uzurpatora i mutivoda.
Aco Janinović imao je svoje četiri velike ljubavi: ljubav prema porodici, prema novinarstvu, svom Ulcinju, i ljubav prema svojoj državi Crnoj Gori. Nijednu od tih ljubavi nije iznevjerio. Porodica mu je bila na prvom mjestu. Bio joj je odan i posvećen. Novinarstvo je za njega bilo više od posla. Strastveno je unosio čitavog sebe u ovu profesiju. O Ulcinju je često govorio, kao o gradu tolerancije i poštovanja, gradu sa "tri religije i tri nacije". Ljubav prema državi ispoljavao je na jedan poseban, emocionalan nacin. Koliko je bio ushićen 21. maja 2006. godine kada je Crna Gora obnovila svoju nezavisnost i suverenost, posljednjih dana svoga života bio je zabrinut. Ne zbog nevidljivog neprijatelja korone, već zbog onoga što je mogao da vidi: razne mutljavine i podmetanja, laži i mnogo igranki što se igraju po Crnoj Gori, a nijedna nije crnogorska.
Počivaj u miru poštovani kolega i budi spokojan, Crna Gora će odoljeti svim izazovima.
