- Gledam nekako da se ugasim, da ne pričam. U ovom trenutku ne mogu da kažem ništa sofisticirano, ništa smisleno. Da li sebe možete da zamislite u situaciji poslije šest mjeseci kada vam umre stub svega? Tu je rupa, tu je rana. Nije zacijelilo. Ostaneš sam sa dvoje djece. Jedva dolazim sebi. Još uvijek ne znam gdje sam. Jedva zaspim ili ne zaspim uopšte. Nije lako. Kad pogledam kćerke, razmišljam kada porastu, da li ću ih razumjeti? Probudim se ujutru, ali se još uvijek osjećam kao zombi. Kao da ovo nije moj život - kaže nekadašnji najbolji svjetski vaterpolista za najnoviji broj magazina „Puls”.
Utjehu i bijeg od svega Igor nalazi u radu sa djecom u Partizanu, kao i u svojim kćerkama Irini i Isidori.
- Rad sa djecom u Partizanu me liječi. Oni mi pomažu da se malo bolje osjećam. Bježim u rad sa njima u bazenu. Djeca su zaista zakon, i volim to vrijeme provedeno sa njima. I sa svojom djecom, naravno.
Polako dolazim u realnost. Da, sada se suočavam sa realnošću - ispričao je Igor, prvi put govoreći o svojoj ličnoj tragediji.
Bivši sportista, sada i kandidat za selektora nacionalne reprezentacije, pričao je i o tome kako je prije braka sa Natašom živio raskalašnim momačkim životom.
- Noćni život mi nije bio stran ni tokom igračke karijere, a tek kada sam prestao da igram, sa 29-30 godina, ponašao sam se možda i neadekvatno, neartikulisano. Tek završno sa bombardovanjem poželio sam da živim smirenijim životom, našao sam ljubav svog života, oženio se i dobio dvije divne kćerke...
