„Na polumaturskoj ekskurziji ništa značajno nismo naučili. Vidjeli smo Žabljak, Tivat, Risan, Budvu... mjesta koja su većini bila poznata. Na Cetinju smo bili pola dana. Tamo smo ručali, i posjetili dvorac kralja Nikole“, priča Maja, sadašnja učenica prvog razreda podgoričke gimnazije „Slobodan Škerović“.
Njen drug Dalibor polumatursku ekskurziju pamti kao „super“ iskustvo jer se, kako kaže, na njoj prvi put u životu – napio.
Da, sjeća se nekog mozaika, „valjda rimskog, negdje na primorju“, što mu je „baš bilo zanimljivo“.
„Tamo se ide radi provoda, a ne sticanja novih znanja“, jasan je njegov stav. Nema sumnje da bi se mnogi vršnjaci složili s njim. O Crnoj Gori, njenoj istoriji i tradiciji na ekskurziji nije naučio - ništa. „Ni profesori ne znaju mnogo o Crnoj Gori“, tvrdi Dalibor, sada učenik drugog razreda gimnazije.Mila, gimnazijska prvakinja, sjeća se čak i „pobune“ u njenoj osnovnoj školi, jer se ekskurzija organizuje po Crnoj Gori. „Od nas, dvije trećine đaka nije ni išlo zbog toga. Ali, o sticanju novih i utvrđivanju postignutih znanja, nema ni govora. Na Cetinju smo bili, jedno prijepodne i na ručku“, kaže.
Nekima su očekivanja ispunjena, drugima nisu. Razočarenje je vezano za to što nisu išli negdje van granica Crne Gore, kako im je ponegdje obećavano, i kako su činile neke prethodne generacije. Ali, stav Ministarstva prosvjete je jasan – polumaturske ekskurzije vode se samo po Crnoj Gori, a maturske mogu i van.
„Višednevna učenička putovanja“: Međutim, samo neupućeni mogu pomisliti da je to stoga da bi djeca u tom ranijem uzrastu naučila nešto više o svojoj domovini. Definicija polumaturske ekskurzije koju je dalo Ministarstvo prosvjete dovoljno je rječita:
„Školske ekskurzije su višednevna učenička putovanja po Crnoj Gori radi posjeta prirodnim, ekonomskim, kulturnim, sportskim i tehničkim odredištima izvan sjedišta škole u skladu sa vaspitno-obrazovnim zadacima“, piše u Uputstvu za organizovanje i sprovođenje školskih izleta, škola u prirodi i ekskurzija u osnovnim školama koje je Ministarstvo usvojilo sredinom 2008. godine.
U tom uputstvu, koje ima tri ipo strane, i koje je proslijeđeno svim osnovnim školama u Crnoj Gori, o edukativnim ciljevima polumaturske ekskurzije nema – ni slova! Nacionalna kulturno-istorijska baština Crne Gore u dokumentu se pominje samo u pasusu koji tretira škole u prirodi, i to - „ukoliko ih škola organizuje“.
Roditelji, međutim, znaju da se škole u prirodi mahom organizuju za niže razrede, na moru ili na Ivanovim koritima, i da tokom te škole nema ni govora o izučavanju tema iz kulturno- istorijske baštine.
Dokumentom su precizirani uslovi organizovanja ekskurzije, raspisivanja tendera i neki tehnički detalji. Plan i program ekskurzije, po uputstvu, treba da sadrži razne stavke - vrijeme trajanja, ime nastavnika pratioca, opis prevoza i smještaja, planiranu cijenu usluga...
Ekskurzijska maršruta ostavljena je na izbor školi. A za mjesta od značaja za nacionalnu, kulturnu i državnu istoriju Crne Gore koja bi valjalo posjetiti, u uputstvu nema ni sugestije!
Samo da se zdravo vrate: A šta kažu roditelji? „Filozofija mnogih je – samo da nam se djeca zdravo vrate. Ja se slažem da je to najvažnije ali, zar samo to?“ pita se majka jedne sadašnje gimnazijalke.
Polumaturskom ekskurzijom njene kćeri nikako nije bila zadovoljna. „Kroz Cetinje su protutnjali. Ne znam ni da li su u dvorac ušli, a kamoli u druga zdanja od značaja za crnogorsku istoriju i kulturu. U crkvu svetog Tripuna nisu ni privirili, mada su bili u Kotoru, a ona je starija od Notr Dama u Parizu. Kad su bili u Pljevljima, po planu su trebali da posjete Husein pašinu džamiju, jedan od najznačajnijih spomenika islamske kulture na Balkanu, možda i šire. Ćerka mi je pričala da su onda počela podsmješljiva dobacivanja, zbog čega su vođe puta odustale od plana i povele djecu direktno u manastir svete Trojice. E, tamo nisu htjela da uđu djeca koja se nacionalno osjećaju Crnogorcima, jer ih je zateklo zdanje sa velikom zastavom sa oscilima.“
Ona je mišljenja da polumaturska ekskurzija mora biti prilika da dijete nauči što više o svojoj domovini, o svim kulturnim slojevima Crne Gore. „Naravno, sa neizostavnom posjetom Cetinju“. Ekskurziju njene ćerke opisuje oštrim riječima, kao „vjerski turizam“, sa isključivo pravoslavnim predznakom.
Turističke agencije kao organizatori puta: U realnom životu, međutim, plan ekskurzije ne prave ni škole, već - turističke agencije!
Odluku o pripremanju i ostvarivanju plana i programa ekskurzija, prema pomenutom uputstvu, donosi nastavniško vijeće, uz saglasnost direktora škole. U praksi, na školski tender, koji se raspisuje tri mjeseca prije početka ekskurzije, javljaju se agencije sa ponudom, ne samo u cijeni, već i planom putovanja, mjestima, hotelima, pa i spomenicima kulture i muzejima koji će se obići.
„U saradnji sa školom, kasnije se prave i određene korekcije“, objašnjava Dragan Pejović, vlasnik agencije „Travel Nikšić“, koji ima dugo iskustvo u ovom poslu.
Njegova agencija ne predviđa obilazak Cetinja. Eventualno, ručak i posjetu Dvorcu. „Da idemo na Cetinje, morali bi ponovo da prolazimo kroz Podgoricu. A podgoričke škole su moji najčešći klijenti. Uostalom, računamo da je najveći dio djece već vidio Cetinje i da za to nema potrebe,“ objašnjava Pejović. Očigledno je da se škole slažu sa njegovim stavom, budući da često i pobijedi na tenderu na koji se prijavi.
Maksimalno, planom je predviđen obilazak Dvorca kralja Nikole, i, eventualno, Njegoševe rodne kuće na Njegušima. I, to je sve!
„Naš program za polumaturske ekskurzije predviđa Ulcinj, Tivat, Herceg Novi, Žabljak, posjetu Ostrogu, Krupačkom jezeru, Pljevlja, Berane, Gusinje“, kaže Pejović i objašnjava da je Crna Gora podijeljena na tri regije, te da je planom polumaturske ekskurzije za djecu iz centralne i južne regije rijetko predviđena posjeta Cetinju.
Narcis i kralj Nikola: Tokom juna je u Podgorici gostovao Karavađov „Narcis na izvoru“. Ta izložba rađa neminovna poređenja sa jednom drugom, sada aktuelnom izložbom na Cetinju, kojom se obilježava 100 godina kraljevine Crne Gore.
Za dvije nedjelje, koje su se poklapale sa završetkom školske godine, ambasada Italije i firma A2A finansirale su i organizovale (naravno, u saradnji sa Ministarstvom prosvjete) dolazak školske djece iz cijele Crne Gore. Da vide Karavađa. Na mnogim bilbordima po Crnoj Gori, umjesto standardnih reklama, stajala je fascinantna figura mladića zagledanog u vodu.
Izložba na Cetinju, osim medijski propraćenog otvaranja, prolazi nezapaženo. Niko se nije sjetio da ponekim bilbordom podsjeti i na njeno trajanje.
A škole? Još su na vrijeme da se sjete da se polumaturska ekskurzija može pamtiti i po nečem drugom, osim prvog pijanstva u životu, i nečem trećem, osim isplivavanja na površinu podjela djece po socijalnom statusu ili nacionalnom osjećanju.
A naše Ministarstvo, zakasnilo je da - kao što u razvijenim državama ono propisuje i jelovnik u školama - barem jednom u 100 godina, propiše kao obavezu posjetu jednoj izložbi, na kojoj bi djeca naučila više iz crnogorske istorije nego na 100 školskih časova u klupi.
Kao što i ekskurzijska šetnja po Crnoj Gori može da bude dobar čas iz multietničke, multinacionalne i multivjerske tolerancije. Ali, prije svega, velika prilika da se nauči više o istoriji države Crne Gore, u čemu je Cetinje nezaobilazna stanica.
Gordana BOROVIĆ
