Postoje riječi neprevodive. Na primjer gender pitanje. I ja sam mislila da se prevodi kao pol, i to ženski. Ali termin je širi i uopšteno je pravo žena na izbor. Zovu me da učestvujem u gender programima. Dosadno vam je? Terminologija je katkada naporna. Kako je smjestiti u scenu, kadar pored obnarodovanog pitanja abortusa. A i gender je svjetska tema. Dva paralelna kadra. Sukobljena. Daju značenje filmu. A svi smo u nekom filmu, zove se bijesni film. A bijes građana, sa akcentom na građanke je - ko odlučuje o mom tijelu. Jedno od pitanja je da li je sveštenik adekvatan, da ne kažem crkva. Dešavaju se dvije suprotstavljene slike ljutitog društva. A društvo nije ljutito jer se postavilo pitanje, i društvo nije ugroženo, ugrožene su žene. Kako od žena u malenom društvu Crne Gore dobiti najbolje? Jer, mitomanski - žene su snaga Crne Gore. One su garant života. Epruveta.
Pop je uz pomoć i ljekara rekao rađanjem, a mene više zbunjuju ljekari, od popa. Ljekari koji odlaskom u crkvu ne poštuju distancu koju je propisala njihova krovna organizacija - Svjetska zdravstvena. I da li je neka vrsta abortusa nad životom, porast broja mrtvih nakon organizovanih masovnih sahrana? Vjerujem da se Bog ne bavi organizacijom sahrana, i da za iste nije posebno zainteresovan. Vratiću se pravu na život u provizornom tumačenju crkve, hrama. Pamtim da se božji sin, civilno ime Isus, bunio protiv hramova, fariseja i licemjerstva... doduše davno sam čitala Bibliju. I ako je fetus živo biće, onda i on, posebno ona, ima pravo na vječni život, koji je po logici stvari svakako bolji od onog koji će mu pružiti majka koja ga iz različitih okolnosti i razloga nije željela. I za fetus taj rajski život, uz prisustvo duše, iako mozak nije sasvim razvijen, počinje brže nego za odrasle sveštenike. I njemu je tamo u raju prekrasno, jer ni za šta nije kriv, kriva i vjerovatno je kraćim putem postao anđeo. Onda bi svi koji na taj način vjeruju trebali da se zalažu za život koji nakon četiri nedjelje počinje u raju. Dvije nijesu dovoljne za identifikaciju trudnoće. Ili, ako je pravo na život ekskluzivno u vlasništvu crkve kada govorimo o abortusu, zašto se crkva ne drži prava na život kada su u pitanju ratovi. Malo li ih je isprovocirano i potpomognuto u ime crkve. Ajde da budem poštena u ime različitih religijskih dogmi. Nije samo hrišćanska.
Možda bi svim roditeljima danas izloženim raznim ratovima, izbezumljenim od mogućnosti da im djeca budu silovana, a može da se siluje i muškarac, bilo lakše da ta djeca nijesu ni rođena. Da li sam postala roditelj, majka je uži pojam, roditelj je misleće biće koje ima odgovornost prema kvalitetu života djeteta, da bi u nekom skloništu bilo silovano. I da li, kada odem u raj, hipotetički zaboravljam patnju mog djeteta, jer mi je dovoljno da je imalo pravo na život. Zar nije jednako važno - kakav je život. Zašto pravo na život uz pomoć velikodostojnika raznih religija u saglasju, u prošlosti često sa mnogobrojnim zločinima, određuje i neželjena nacija. Da li bi bilo bolje i da li bi imali više rođenih na zemlji, da budem sasvim opšta, da je Hitlerova majka izvršila abortus? Koliko bi jevrejske djece preživjelo, a oni su takođe imali pravo na život. I iz tog velikog svjetskog rata, za razliku od niza manjih ratova, religiozni životoljupci nijesu ništa naučili. O kvalitetu života pastve, bilo kog pola. Jer očajne su majke, a i normalni očevi, čija djeca ratuju, čija djeca su u skloništima pod bombama, bilo da je to Sarajevo, ili Kijev, ili Sirija... a glavni od religijskih kanona su uvijek uz vlast, jer bogu božje, a caru carevo. Vi ostali ako ste od fetusa postali kako to kažete ljudsko biće, vaši životi kada odrastete postaju naše vlasništvo. I zato je sasvim svejedno da li vam je majka silovana, i da li je otac tukao, dobri ste poput talibana. Jer iako sa njima ratujete, oko prava na abortus i mislećoj sposobnosti žene - baš isto mislite.
A vaše mišljenje u siromašnoj, neobrazovanoj pastvi, pogubno jeste. I glasno da pitam, kada ste mlade, nedovoljno poslušne žene i kćerke prihvatali u manastire, da li ste razmišljali o njihovoj sposobnosti da i dalje doprinose, i kako danas govorite - rađaju nove živote. O spaljivanju „vještica“ da ne govorim. Neko će reći - nije iz naše tradicije. I zašto onda ne govorite o izboru žene, jer abortus je mučan za svaku ženu, i zašto se ne bavite vašim „talibanima“ i njihovim spermatozoidima, i vašim „talibankama“ i njihovim brojem djece jer sam shvatila da ste u hromozome „površno“ verzirani.
Da sam ja vi, nijedna žena koja nije udata i nema djecu, a civil je, ne bi imala pristup litijama, ali ja nisam vi, i cijeli svoj život istrajavam u ideji da vjerujem u ljude. A da bi se neko oljudio, prije svega mora da ima roditelje koji su se makar nekad voljeli, ako se ne vole, koji se poštuju, i koji će svoje razlike da potisnu da bi njihovo dijete poraslo u kvalitetnu i dobru osobu. A ako toga nijesu u najblažoj formi svjesni, bolje je da izaberu da roditelji ne budu, a nešto ne registrujem da se u „pravima na život“ time bavite. I lako je patrijahu Kirilu da daje preporuke, vjerovatno nije bio silovan, a takva agresija ukida svaku želju za životom. Strahom i prevazilaženjem istog, kaznom se bavi pravosudni sistem u nekorumpiranim državama, zatim psihoterapija, posljedicama i uzrocima sociologija, a religiozne institucije se obnavljaju i zacjeljuju najbolje - kada dobijaju vlasništvo nad teritorijom, i nad obesmišljenim i nekvalitetnim životom poslušnih, i kvalitetom života odabranih sa kojima ste u mirnom saglasju. Otkada vaše institucije, hramovi, zdanja postoje, bogatsvo postoji. Materijalno, ne duhovno. I to baš nikakve veze nema sa vjerom u život kao takvom. Ni sa onim što izvorno piše u knjigama, koje ni ne pominjete. Ni onim koje ste kanonizovali i iza kojih se krijete. Ali dobro je, vaši sljedbenici ne čitaju, samo ponavljaju. I idu u ratove za vama. Vojska je neophodna kategorija. I malo je, kada se vojska aktivira - dobrog života, i prava na život.
Ne znam šta je žensko pitanje, naučila sam se kroz rad na terminu - gender. Sve to nema veze sa odgajanjem djece i kvalitetom života. Najmanje sa ljubavlju i duhom.
Ne znam, dok tako ljuta ili bijesna razmišljam, da li vam je OK da svi smrznemo jajne ćelije i da se onda vantjelesno oplode, i da to finansira vaša institucija pod kontrolom vaših doktora, odoh u sluškinjinu priču. I onda posmatrate fetuse, u epruvetama, jer da se održi plod nije neophodna materica više. To sasvim sigurno znate. A da se razvije čovjek, ljudsko biće, u normalnu osobu, potrebna je ljubav, i dodir, i zagrljaj, i priča i pažnja. A, da se ponovim, to može da pruži samo ne-silovan um, bilo koje nacije, religije kao civilizacijskog prosedea, i iskustva. Um koji bira, um koji je razvijen da izvrši odluku. Pravu.
E to jeste pravo na život. Do kojeg nikako da dođemo, ni 2000 godina nakon što ste vi manje ili više aktuelni, a ni prije toga. Jer, po vama, život je vječni, tek kada ovaj na zemlji prođe. A onda, fetusi, da li jesu ili nijesu u raju? Sigurno jesu jer su se o njih ogriješili. I onda nas, koji na raj ne plediramo, ostavite na miru, da živimo naše živote na tragu društava za koje se lagano, i strpljivo, i tegobno, i mučno i kroz žrtve dva i po posljednja vijeka izborismo nekako.
