Garet Sautgejt, Rahim Sterling, Markus Rašford, Bukajo Saka, Džordan Henderson... kako ne biste voljeli sadašnji tim Engleske? Kao i njihova fudbalska moć, pokazali su moralno vođstvo i društvenu svijest, zauzimajući stavove o siromaštvu, rasizmu, LGBT pravima i multikulturalizmu. Biće mi drago zbog svakog od njih pojedinačno ako ostvare svoje snove u nedjelju uveče.
Ali oni ne igraju kao pojedinci, naravno. Oni su dio tima, a taj tim predstavlja Englesku. I tu je problem.
Kao i tokom proteklih nekoliko nedjelja, tako će i tokom predstojećeg vikenda biti napisane mnoge riječi o tome kako je ovaj tim promijenio naciju: blistavi uzor inkluzije za sve nas da bismo osjećali toplinu. Od sada ćemo svi voljeti ove naše momke, bez obzira na njihovo porijeklo.
Molim vas, nemojte se zavaravati: decenijama sam slušao da to kažu toliko puta u velikim sportskim prilikama, i svakog puta tome bi došao kraj čim se proslave put kada padne čim se proslava pobjede ili žal zbog poraza završi.
Medalje za Mohameda Faraha nijesu učinile ništa da spriječe svakodnevno klevetanje muslimana u našim medijima
Prvi put se sjećam da sam to čuo 1980-ih, kada je rečeno da je desetobojac Dejli Tompson, fotogenični dvostruki osvajač zlatne medalje, bio svijetli primjer kako bi se britanske rase mogle spojiti. Francuski fudbalski tim koji je pobijedio na Svjetskom prvenstvu 1998. godine, Les Bleus, u kojem su učestvovali igrači iz čitave Afrike i Kariba, održan je kao blistavo svijetlo integracije. U roku od četiri godine, krajnje desničarska stranka Žan-Marija Le Pena Nacionalni front prvi put je imala kandidata koji je stigao do drugohg kruga predsjedničkih izbora.
London je 2012. imao svoj olimpijski trenutak: Džesika Enis-Hil, Mo Fara. Bilo je čak i mjesto na ceremoniji otvaranja za proslavu Empire Windrusha. Oh, onda riječi o tome kako smo divna, inkluzivna nacija.
Ono što komentatori u svim ovim slučajevima ne prepoznaju je da su diskriminacija i nejednakost toliko usađeni u naše društvo da se ne može nadati da će ih brujanje tokom takmičenja ukloniti ili čak smanjiti. Medalje za Mohameda Faraha nijesu učinile ništa da spriječe svakodnevno klevetanje muslimana u našim medijima; zlato za Džesiku Ennis-Hil nije učinilo ništa da spriječi da crnci budu odbijeni za posao ili da ih zaustave i pretresaju na ulici.
Dakle, šta se dogodilo sa tom multikulturnom državom „u miru sa sobom“ 2012. godine? Pa, kao što sada znamo, dok je vreva trajala, u stvarnom svijetu je neprijateljsko okruženje Britanije tim istim dolascima Windrusha uskraćivalo državljanstvo, beneficije, zdravstvenu zaštitu, slobodu i, za neke, sam život. U roku od dvije godine, Ukip je bio na vrhu ankete na evropskim izborima, a Dejvid Kameron obećao je važan referendum o Brexitu.
Tokom ovih godina, Ukip nije samo transformisao odnos Britanije sa Evropom, već je njegov uticaj preobrazio konzervativce, koji su sada stranka u kojoj bi se Najdžel Faraž mogao osjećati potpuno prijatno. Smanjuje imigraciju; smanjuje međunarodnu pomoć; negira postojanje rasizma, uprkos mnoštvu dokaza o diskriminaciji u zapošljavanju, obrazovanju i sprovođenju zakona. Umjesto toga, podstiče nezadovoljstvo bijelaca, posebno među radničkom klasom – od kojih će mnogi doslovno položiti život za Borisa Džonsona, s obzirom na to da podržavaju njegov tmurni zapis o pandemiji i desetine hiljada nepotrebnih smrtnih slučajeva.
Odgovor vlade kada je osporavan zbog mnogih neuspjeha politike je pozivanje na kulturne ratove. Prijeti institucijama koje žele da uklone statue brutalnih rasista iz svojih prostorija. Ima zlokobnu politiku koja muslimane koji sumnjaju u britansku spoljnu politiku tretiraju kao potencijalne prijetnje terorom, a ipak tvrdi da jedina prijetnja slobodi govora dolazi od „probuđenih“ ljudi.
I na mnogo načina najočitiji primjer, namjerno pogrešno predstavlja pristalice pokreta Black Lives Matter kao marksiste koji žele da napuste policiju. Ovako je reagovao na šokantnu sliku života Džordža Flojda koji se polako gasi. Spuštanje na koljena odbacio je kao „politiku gesta“ ministar unutrašnjih poslova, a kada su navijači počeli masovno zviždati igračima Engleske koji su pokrenuli ovaj tihi protest, ministri su odbili da ih osude.
Engleski nacionalizam slavi invaziju, dominaciju i potiskivanje
Džonson je uspješan političar i postoji razlog zašto sve ovo radi: jer zna da će buđenje najgorih ljudski instinkta biti dobro za njega. Da su tolerancija, pravičnost i ispravljanje nejednakosti iz prošlosti pobjednici izbora, on bi se prilagodio tim vrijednostima. Umjesto toga, on osvaja nove pristalice sprovodeći politiku engleskog nacionalizma.
Za mnoge zemlje nacionalizam je priča o autsajderima koji preživljavaju protivno otporu kolonijalizmu i egzistencijalnim prijetnjama koje bi se mogle vratiti u velikoj mjeri. Za Englesku je obrnuto: njen nacionalizam slavi invaziju, dominaciju i potiskivanje.
Pa čak i kada se suoči sa svojom neoprostivom ulogom u najmračnijim aspektima ljudske istorije, poput tri vijeka ropstva, on sebi pripovijeda priču o junaštvu i oslobođenju kada je odlučio da okonča zločin (manje se govori o tome da je Britanija dala tolike nadoknade robovlasnicima da je trebalo više od 180 godina da vrati dug: oni koji su bili robovi nijesu dobili ništa).
Već se na društvenim mrežama pojavljuju ta osjećanja: mi smo van Evrope, a sada vladamo Evropom. Strah me je pomisliti šta će se dogoditi ako Engleska zaista pobijedi u nedjelju. Decenijama je fudbal bio glavni korektiv prenaduvanog mišljenja koji Engleska ima o sebi: kako možemo biti toliko dobri ako neprestano gubimo od Njemaca (ili onih drugih velikih vojnih neprijatelja, Argentine)? Bez toga će nacionalistički demoni biti oslobođeni; malo će zadržati osjećaj nadmoći i superiornosti koji su toliko ugrađeni u istoriju Britanije.
Napredne riječi Sautgejta i tima to neće moći da zaustave. Ustvari, vidjevši dopadljivu fotografiju Džonsona ispred broja 10 kako stoji na džinovskom krstu Svetog Džordža, i s obzirom na njegovu evidenciju da preuzima odgovornost za bilo šta pozitivno (Vodeća svjetska vakcina? Ne, to je bila njemačko-turska proizvodnja), kako i ovo ne bi bila Borisova pobjeda, a sve to dio onoga što je Brexit omogućio?
Garete, Rahime, Markuse: Zaista volim ono što radite i za šta se zalažete. Ali Engleska jednostavno nije spremna za vas.
* * * * *
Autor je Džozef Harker, zamjenik urednika Guardianove rubrike Opinion
