U burnim godinama nakon Prvog svjetskog rata, kada je sudbina Crne Gore bila zapečaćena odlukama donijetim bez njene slobodne volje, pitanje crnogorske državnosti nije nestalo iz međunarodnog javnog prostora.
Naprotiv,ono je nastavilo da živi zahvaljujući političkom angažmanu crnogorske suverenističke emigracije i rijetkim, ali uticajnim glasovima sa Zapada. Među njima posebno mjesto zauzima američki kongresmen iz Njujorka, diplomac Harvarda i ratni veteran, Hamilton Fiš Mlađi, koji je 1923. godine otvoreno stao u odbranu prava Crne Gore na slobodno izjašnjavanje i obnovu državne nezavisnosti.
2
Kao saveznik crnogorske emigracije predvođene bivšim premijerom Kraljevine Crne Gore Jovanom S. Plamencem i istaknutim prijateljima Crne Gore u Sjedinjenim Američkim Državama, na čelu sa Luiđijem Kriskuolom i drugim filantropima koji su branili pravo na državnu egzistenciju Crne Gore i nacionalnu slobodu Crnogoraca, Fiš je u američkom Kongresu i medijima insistirao na plebiscitu kao jedinom legitimnom rješenju crnogorskog pitanja.
Naime, kongresmen Hamilton Fiš i kongresmen La Gvardija su tokom 1923. politički javno istakli zahtjeve da se pomogne Crna Gora i da se Crnoj Gori omogući referendum, slobodni, demokratski plebiscit, na kome bi građani Crne Gore bez pritisaka se izjasnili o državno-pravnom statusu države, o tome žele li da Crna Gora bude nezavisna država ili da bude priključena Srbiji i da bude sastavni dio Kraljevine SHS.
Nadasve, oni su, a Hamilton Fiš posebno, preferirali da Crna Gora treba biti nezavisna država i oslobođena od nasilne aneksije koju je prethodno izvršila Srbija i bespravno je inkorporila u novu drzavu Kraljevinu SHS. Fiš je smatrao da većina Crnogoraca želi svoju nezavisnu državu i oslobođenje od srpske oružane okupacije i represije.
Njegovi stavovi, zabilježeni u tadašnjoj američkoj štampi, svjedoče da nasilna aneksija Crne Gore nije prošla bez otpora ni u međunarodnoj javnosti, te da je ideja crnogorske državnosti imala snažne zagovornike i van Balkana.
U nastavku ovog priloga objavljujemo dva teksta iz ondašnje štampe u SAD, iz godine 1923, koji svjedoče o tome.
List The New York Times, od 24. maja 1923. na strani 3 piše, između ostalog, i sljedeće:
Za pomoć Crnoj Gori ovdje, Fiš i La Gvardija u odboru za pokretanje pitanja plebiscita
Formira se odbor na čijem je čelu kongresmen Hamilton Fiš Mlađi, s ciljem da se u javnosti stvori raspoloženje u prilog održavanja plebiscita za Crnogorce o pitanju da li žele da budu dio Srbije. Član odbora je i kongresmen La Gvardija, a za njegov rad se zainteresovao i sudija Vrhovnog suda Artur S. Tompkins iz Najaka.
„Crnoj Gori je Velika četvorka obećala plebiscit na Pariskoj konferenciji“, izjavio je gospodin La Gvardija, „ali kada je došlo do izbora, zemlja je bila puna trupa iz Srbije, dok su Crnogorci bili u planinama, gdje se nalaze i danas, vodeći rat protiv Srbije. Njima treba omogućiti plebiscit kako bi se utvrdilo da li žele da budu dio Srbije, a ako ne, kakav oblik vlasti žele. Na koji način ćemo to tačno sprovesti, u ovom trenutku ne znam, ali je moguće da se Kongresu podnese odgovarajuća rezolucija“.
Tokom 1923. američki kongresmen i zagovornik restauracije crnogorskog nacionalnog suverenita, u skladu sa načelom poštovanja principa suvereniteta i samoopredjeljenja naroda (građana unutar vlastitih granica) Hamilton Fiš Mlađi je posebnim pismom pozvao urednika THE NEW YORK TIMES- A, Louisa Wileya da se priključi Komitetu za plebiscit u Crnoj Gori, na čemu je Hamilton Fiš u SAD insistirao, ali odgovor urednika NEW YORK TIMES-a na taj Fišov poziv nije nam poznat.
Drug list TIME, od 4. juna 1923. objavljuje članak pod naslovom Montenegro: Secession? koji u prijevodu na crnogorski jezik glasi:
Crna Gora: Secesija?
Crna Gora (mala zemlja – pretežno planinska) ima aktivnog kuma: Hamiltona Fiša Mlađeg, člana Predstavničkog doma Sjedinjenih Američkih Država.
Crnogorci žele da povrate nezavisnost od Jugoslavije. Kongresmen Fiš predvodi američki komitet koji im pruža pomoć.
Prije rata Crna Gora je bila slobodna država. Njene granice bile su jasno određene: na sjeveru Austro-Ugarska, na jugu Albanija, na istoku Srbija, a na zapadu Jadransko more. Nakon završetka rata započet je proces pripajanja Crne Gore novostvorenoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslaviji). „Velika četvorka“ (Lojd Džordž, Klemanso, Orlando i Vilson) odlučila je da se održi plebiscit.
U međuvremenu su jugoslovenske trupe zauzele teritoriju, dok je crnogorsko stanovništvo u najvećem broju pobjeglo u planine. Kada je plebiscit dao povoljan rezultat za priključenje Jugoslaviji, ocijenjeno je da taj ishod ne izražava volju većine Crnogoraca. Ipak, zemlja je definitivno priključena Jugoslaviji nakon smrti kralja Nikole, 1. marta 1921. godine.
Jedan od argumenata koji iznose zagovornici ujedinjenja Crne Gore sa Jugoslavijom jeste tvrdnja da je „kralj Nikola tokom rata igrao na više strana“ i da navodno nije svim srcem podržavao Saveznike. Bez obzira na to da li to pitanje danas utiče na status Crne Gore ili na crnogorsku slobodu, ono se uvijek iznova poteže u tom kontekstu.
Važno je imati u vidu da je sadašnji kralj Jugoslavije, Aleksandar I, unuk kralja Nikole.
Hamilton Fiš Mlađi je mladi republikanac sa zavidnom biografijom.
Za samo tri godine diplomirao je na Harvardu (sa pohvalom iz političkih nauka). Godine 1909. bio je kapiten univerzitetskog fudbalskog tima, ali je njegova ekipa izgubila od Jejla rezultatom 8:0.
Godine 1916. Fiš je napustio zakonodavnu skupštinu države Njujork kako bi poveo jedinicu afroameričke pješadije u Bitku kod Šampanje. Vratio se odlikovan ratnim krstom (croix de guerre), potom se bavio osiguranjem, oženio se Grejs, kćerkom Alfreda Čejpina, bivšeg demokratskog gradonačelnika Bruklina, i bio izabran u Kongres. Upravo je on podnio prijedlog zakona u Kongresu kojim je odata počast „Neznanom vojniku“.
