Dr Bruno Roseli (Bruno Roselli, rođen 1887. u Firenci, a preminuo 1970. u Limi), bio je profesor na Vassar koledžu u Njujorku, gdje je neprekidno predavao od 1919. do 1932. godine.
Kao iskreni prijatelj Crne Gore između dva svjetska rata, saradnik i prijatelj Luiđija Kriskuole i crnogorske suverenističke emigracije u međuratnom periodu, Roseli je u američkoj štampi dosljedno zastupao pravo Crne Gore na život i državni suverenitet, ukazujući da je bila žrtva okupacije, invazije, nasilne aneksije i terora koje su sprovodile trupe Srbije u našoj zemlji.
U ovom prilogu donosimo, u prevodu sa engleskog na crnogorski jezik, članak prof. dr Roselija, objavljen u uglednom i uticajnom listu Njujork tajms, iz 23. decembra 1923. na strani 8.
Navedeni tekst dr Bruna Roselija je značajno istorijsko svjedočanstvo o tragediji Crne Gore od kraja 1918. I on glasi u cjelosti:
"Uredniku lista The New York Times:
Skrenuta mi je pažnja na činjenicu da je The New York Times u više navrata pominjao pisma koja sam prošloga ljeta slao prijateljima u Njujork, neposredno nakon posjete Crnoj Gori.
Nije mi namjera da dozvolim da budem uvučen u novinsku polemiku o sadašnjim političkim prilikama u Crnoj Gori. Moji utisci s te nezaboravne posjete jednoj krajnje tragičnoj zemlji zabilježeni su u časopisu The Outlook od 5. decembra, na koji upućujem vaše čitaoce. Ipak, pojedini odlomci u sposobnom, ali ne i iskrenom pismu vašega dopisnika, gospodina Radičić-Kavaje, predstavnika jednoga srpskog lista u Crnoj Gori, čine se da zahtijevaju razjašnjenje.
Crnogorski rodoljubi koji ne žele da se povinuju srpskoj invaziji njihove zemlje iznova i iznova nazivaju se „nekih pedesetak razbojnika, izdajnika svoje zemlje“. Pošteni ljudi mogu se razilaziti u mišljenju o tome jesu li oni izdajnici ili nijesu; ali čak bi i najvatreniji protivnici crnogorske slobode trebalo da se uzdrže od kobne greške grotesknog potcjenjivanja broja svojih neprijatelja. Jer zasigurno ne može biti zbog pedeset ljudi to što čak i glavna saobraćajnica nekadašnjega Kraljevstva — ona od Cetinja do Kotora — mora biti obezbijeđena srpskim vojnicima raspoređenim na svakih stotinu jardi, kilometrima i kilometrima, od svitanja do zalaska sunca; što se vozači automobila moraju upozoravati (kao što sam i ja bio upozoren) da putuju na sopstvenu odgovornost u svako drugo vrijeme; i što se pošta mora prenositi u oklopnim vozilima uz snažnu vojnu pratnju, koja je iznova i iznova bila savladavana.
Ovaj očajnički napor da se zaštite glavne arterije saobraćaja u Crnoj Gori u sebi nosi prećutno priznanje nemogućnosti da se udaljeni krajevi očiste od ovih političkih odmetnika, koji su u šume potisnuti konfiskacijama, paljevinama i opštim režimom terora, koji Srbi smatraju opravdanim zbog svoje bezizlazne situacije, ali koji nijedna nepristrasna osoba ne bi smjela da poriče, jer bi time gotovo beznadežno oslabila pouzdanost čitavog njenog svjedočenja.
Neka bilo koji nepristrasan posmatrač danas posjeti Crnu Goru a da ne bude „lično sprovođen“, i biće zapanjen poređenjem između stvarnih političkih prilika i onih koje gospodin Radičić-Kavaja opisuje u tako idiličnim bojama.
Što se tiče gospodina Kriscuola - čovjeka koji ima nezavidnu čast da predstavlja interese Crnogoraca u Americi - ovoga pisca je zabavila ona aluzija o „tajanstvenom finansiranju njegove propagande“. Ko bi je, zaboga, finansirao? Budimo praktični. Crnogorci nemaju prijatelja.
Gospodin Radičić-Kavaja priznaje da ih je čak i Italija napustila. Samim rodoljubima sva imovina je konfiskovana. Čak i ako, radi rasprave, prihvatimo da su ne samo gospodin Kriscuolo, već i gospodin Vitni Voren, general Burnam i potpisani bili spremni da brane Crnu Goru samo za određenu novčanu nadoknadu - đe su kupci naše savjesti i našega rada? Dajte nekima od nas makar malo priznanja za idealizam. Najpesimističniji posmatrač mogao bi nas nazvati zabludjelima, ali svakako ne plaćenicima. „Otkuđ se finansira propaganda gospodina Kriscuola?“, pita gospodin Radičić-Kavaja.
Odgovor se jasno vidi iz jednoga nedavnog pisma gospodina Kriscuola upućenog potpisanom:
„Bio sam veoma rad da dobijem primjerak vašega nedavnog članka o Crnoj Gori u časopisu The Outlook i volio bih da sam mogao imati oko 100 separata da ih pošaljem našim prijateljima, ali, nažalost, ne možemo sebi priuštiti da ih kupimo“. Cijena tih separata bila je 7 dolara. Svaki dalji komentar čini se suvišnim.
Bruno Roseli, profesor italijanskog jezika i književnosti, Koledž Vassar”.
