Grupa građana je danas u organizaciji Komitskog pokreta Nikšića na dan pogibije majora Šćepana Mijuskovica, položila vijenac kod jame gdje je ovaj junak komitskog pokreta, nakon mučenja i ubistva bačen.
Šćepan Mijušković , ubijen 24.februara 1924. godine, bio je oficir Kraljevine Crne Gore, ratni heroj, pripadnik crnogorskog federalističkog pokreta, nosioc najviših crnogorskih vojnih odlikovanja.
On je bio jedan od organizatora Božićne pobune protiv prisajedinjenja Crne Gore sa Srbijom. Nove vlasti su ga uhapsile pa je od 1919. do 1921. godine bio zatvorenik u podgoričkom zatvoru Jusovača. Mijušković je sa 42 zarobljena oficira potpisnik izjave crnogorskih oficira kojom se dokazuje neustavnost i ništavnost odluka Podgoričke skupštine iz 1918. godine.
Mijuškovića je 21.februara uhapsila žandarmerija KSHS pod vođstvom kapetana Milana Kalabića. S njim su privedeni i njegov brat crnogorski potporučnik Đorđe Mijušković, Stevan Mijušković, pa Aleksa Mijušković, Radovan Magovčević i Vidak Magovčević, težaci. U dokumentima je zapisano i ovo:
“Kapetan Kalabić sa žandarmerijskim poručnikom Grbićem i sa 20 žandarma…ušli su k pritvorenicima i pomiješali se s njima. I kapetan Kalabić je izdao naređenje, da se ovi tuku. On je sam tuču započeo, udariv majora Mijuškovića rukom po licu, govoreći najpogrdnije riječi za njega i za sve Crnogorce u opšte. Istovremeno su sve pritvorene pohvatali žandarmi po nekolicina na jednoga, oborili ih i oborene ih stali tući kundacima od pušaka.I dotle su ih neprekidno tukli, dok su svi toliko izgubili moć, da se nijesu mogli ni s mjesta podići…”
“Sve tučene su vezali po dvojicu u jedan lanac i tako vezane ubacili su ih žandarmi u jedan teretni automobil te ih odvukli u Nikšić. Tamo se stiglo za dana i onako polumrtvi na očigled nikšićskih građana ubačeni su mučenici iz automobila u jedan duboki podrum… Nesrećnog majora Mijuškovića su žandarmi sada tukli kesama punim pijeska i tukli su ga na očigled svih njegovih sapaćenika dotle, dokle se jedva moglo primjeliti da je još živ... Osobito su tako mučeni Stevan Mijušković i potporučnik Đorđe Mijušković”.
Šćepan i Stevan su od batina izdahnuli, Šćešan tu noć a Strevan sjutradan. Žandarmi su kazali kako je Ščepan pobjegao u šumu, dok su mještani tijelo Stevanovo našli pri putu kod Carevog mosta.Ljekari su konstatovali smrt od udaraca, zbog slomljenih rebara I “obijena oba bubrega”. Ostatke majora Šćepana Mijuškovića porodica je našla nakon 70 dana u jednoj jami u Trebjesi, gdje su omladinci Komitskog pokreta položili vijenac.
Major Mijušković, kako je pisano u interpelaciji tadašnjem Ministru vojnom, u kojoj se tražila kazna za ubice Kalabića iostalih, je bio “crnogorski narodni heroj - legendarni junak, a i poštenjak kakvih je vrlo rijetko. U toku tri rata (dva balkanska i svjetski) komandovao je pješivačkim bataljonom i vodio ga je iz borbe u borbu, iz pobjede u pobjedu. Na Crnom Vrhu pred Medovom, novembra 1912. g. riješio je bitku, isukav sablju, kada je bio najviši okršaj, i istupiv pred svoj bataljon. Take je podvige činio i na Bregalnici protivu Bugara u drugom balkanskom ratu. U svjetskom ratu, pak, goneći neprijatelja priješao je uz velike žrtve sa svojim bataljonom Drinu prema Foči bez mosta bez čamaca i splava, bez broda... već u plov i zauzeo tu varoš te pozicije iznad nje, neposustajući do svršetka boja i ako je u samom njegovom početku bio ozbiljno ranjen.
Ovaj podvig njegov i njegovog bataljona saopšten je čitavoj crnogorskoj vojsci kao dnevna naredba i prenosiće se u narodu kao tradicija s koljena na koljeno. Viteški se podnio major Šćepan Mijušković i na Glasincu i drugim borbama do pred Sarajevom te na Javoru, zaštićujući otstupnicu Srbijancima i svud gdje je došao nosio je pobjede, te i kao vojskovođa i kao lični junak dao sve ono, što može dati jedan vitez bez mahne. Kao čovjek, pak, poštenjem, pogodnošću u društvu, mirnoćom, lojalnošću prema svijema i svakom bio je takođe najrjeđi primjer.Pa eto kakvu je nagradu za sve to dobio major Šćepan Mijušković u svojoj novoj državi”, pisalo je u ovom dokumentu.
Povodom ubistva Mijuškovića, hrvatski političar Stjepan Radić je 10. maja 1924. publikovao manifest Braćo Crnogorci u kojem, ispred 70 hrvatskih zastupnika Skupštine Kraljevine SHS, je poručio:
“Čak i da ovaj beogradski centralizam nije učinio drugo zlo do da prezire, sramotno i divljački, čast i slobodu Crne Gore i da pretvara Crnu Goru u mjesto na kojem vlada strah i trepet, mi se, Hrvati, nikada nećemo moći pomiriti sa tim groznim zlocincima.”
