Mnogo priče oko ,,Otvorenog Balkana“ među nama i oko nas. Ali nije to priča Balkana u njegovoj punoći, geografskoj, istorijskoj ili simboličkoj. To je priča za države i društva koja pripadaju novom političkom pojmu Zapadni Balkan koji je okružen zemljama koje su postale u različitim periodima dio Evropske unije. Kako izgleda praktična razlika između nas i njih, dovoljno je krenuti na put, pa osjetiti kvalitet saobraćajnica ili posmatrati količinu otpada pored tih istih puteva.
Jedan je put posebno zanimljiv za putovanje, oronula dionica kada pređete granicu Crne Gore i Bosne i Hercegovine, putovanje preko Šćepan Polja ka Sarajevu, preko Foče. Put koji preko tri decenije dovoljno govori o kompetencijama svih onih koji su zaduženi za taj put, i još puno sličnih puteva i puteljaka na prostoru koji sada zovemo Zapadni Balkan. Nego, nije da nema na Zapadnom Balkanu i auto-puteva, starih i novih, kao i zaobilaznica, ali sve nekako na pola ili do pola. Ali čvrsta poveznica ili odsustvo prekida jeste količina otpada koja se malo manje vidi kada sve ozeleni. Na sve to samo nam još treba ,,Otvoreni Balkan“, da još otvorenije ističemo svoje razlike između nas i njih, da se ime Evrope ni slučajno ne nameće, a odavno ne figuriše ni pojam jugoistoka Evrope. A na tom istom Balkanu, ili u svim njegovim verzijama žive i stvaraju neki divni ljudi, žive i stvaraju uprkos političkim elitama koje jesu odgovorne kako za loše puteve, tako i za smeće pored puta, i koliko toga još. I koliko god bilo teško suočiti se iznova sa stanjem koje je više od trideset godina nepromijenjeno posmatrajući neke konkretne stvari, kao pomenuti put od Šćepan Polja do Foče, izdržiš to sve jer dođeš do nekih važnih ljudi. Kao na skorašnjem putovanju do bosanskohercegovačkog pisca Semezdina Mehmedinovića čije knjige su najljepša intimna hemija mozga. Iz Sarajeva donosim Semezdinove knjige za sebe i prijatelje, romane Ovo vrijeme sada i Mem’med, crvena bandana i pahuljica.
Takve veze i knjige jesu Balkan kome ne treba nikakvo otvaranje u režiji ovdašnjih elita koje ništa i ne čitaju. Jer da čitaju, možda bi im prioriteti bili podrška razvoju, izdavaštva, prevodilaštva, knjižarstva ili formiranje agencije za knjigu, poput slovenačkog primjera institucije koja sistematično brine o svim važnim stvarima za put knjige, jer kako kaže Mehmedinović, na jednom mjestu u svojim romanima, knjige su usamljenije od ljudi. Tako bi se osim potrošačkim korpama, bavili i kulturnim. Kulturna korpa bi možda bila najtačniji pokazatelj stanja, stanja kome sva šminka političkog PR-a ne pomaže. Da mladi ne čitaju, ili što umjesto knjiga za Luču dobijaju ikone, podsjeća rad grafičkog dizajnera Boruta Vilda, plakat za izložu IMAM(O) PROBLEM u okviru izložbe Dizajner: Autor ili univerzalni vojnik. Da naše dijete ne čita i da zbog toga Imam(o) problem govori i tekst plakata na kome se za čitanje navodi: Slojevitost je dosadna. Suptilnost je nevidljiva. Propitivanje je zamorno. Sumnja je nepoželjna. Usredsređenost je passé. Trud je prezren. Promišljanje je nepotrebno. Posvećenost zaslužuje podsmeh. Jedinstvenost je nedostižna. Osećanja su out. Biti sam sa sobom je horor. Čitanje je prošlost. Za one bez budućnosti. A plakat smo vidjeli još jednom u okviru ovogodišnjeg FLUID dizajn foruma na Cetinju, pod nazivom Lego ergo sum.
Jedna od tema uvodnog panela postavila je i pitanje hiperprodukcije informacija, displeja kulture, fragmentirane stvarnosti i niza drugih fenomena umreženogdruštva koji podrivaju tradicionalnu kulturu čitanja, mijenjaju obrasce i modele odnosa prema tekstu. I da se vratim Semezdinovim knjigama, dva posljednja romana u izdanju sarajevske izdavačke kuće Buybook zaista imaju svoje dobro čitanje i od grafičkih dizajnera. Knjige su lijepe i kao da ste ih kupili u nekoj evropskoj knjižari, a ne na nekom usamljenom ostrvu kako izgledaju rijetke dobre knjižare za Zapadnom Balkanu. A na tom istom Zapadnom Balkanu puna usta priče su i priče o ljudskim pravima, ali, kako ističe Amishai Margalit, bez kulture nema pristojnosti, kao ni građanskog društva niti suštinskog poštovanja ljudskih prava.
Izvjesno je da će jednog dana nestati iz upotrebe i termin Zapadni Balkan, kao što su i mnogi drugi pojmovi nestajali iz upotrebe, kao priča o tome kako se mijenjala Evropa u svojim borbama i potragama za pristojnošću. I tu se uvijek vraćamo kulturi, makar i utopistički, i pored ideje kao zablude da bi umjetnici i ljudi posvećeni kulturi morali biti otporniji na gluposti ili predrasude iskovane na političkom smetlištu istorije, kako to lijepo kaže Velimir Ćurguz Kazimir, kao i na klerikalnim osnovama sa kojima se mi u Crnoj Gori posebno suočavamo danas.
Balkan i njegove imaginarne granice koje stvaraju dobri pisci i umjetnici i njihova publika predstavljaju najsmislenije povezivanje, ukoliko zaista želimo da čitamo jedni druge i na taj način spoznamo iste ili slične probleme koji tako uporno ostaju nerješevi. Jer moj je i Aleš Debeljak, moj je i Semezdin Mehmedinović, baš kao i Vladislav Bajac ili Goran Ferčec, kao što su moji „naši“ Ognjen Spahić ili Ilija Đurović. Granice koje oni prelaze, pokazuju još jednu važnu odrednicu umjetnika, kako to lijepo kaže isto moj iz dalekog Japana Haruki Murakami, da je on prije svega slobodan čovjek, pa tek onda pisac.
