Jedna od nepoželjnih, a veoma opasnih atribucija koje po pravilu prate krizne situacije je - strah. Ako nas podstiče na promišljenost i oprez, može biti čak i koristan, ukoliko nekontrolisano rezultira panikom, može da kreira nepotrebno psihološko stanje svijesti o opasnosti koja zapravo ne postoji.
Jako davno, kao bankar početnik, pročitao sam zanimljiv podatak o tome da bi jedna među tada najvećim i najstabilnijim bankama u Evropi ušla u ozbiljne probleme, možda i u bankrot, kada bi 20 odsto njenih deponenata u jednom danu podiglo svoje depozite. A što je to što bi motivisalo toliki broj deponenata da pohrle u banku? Odgovor je - strah.
Moj dobar prijatelj, dobronamjeran kritičar i duhovit čovjek, inače ugledan novinar, rekao mi je da u svojim obraćanjima javnosti, žargonski rečeno, smaram građane koeficijentima, pokazateljima i performansama bankarskog sektora.
Evo, pokušaću da ne ,,smaram“ i da budem koncizan. U kriznim vremenima je značajno da banka bude jako kapitalizovana, ali je još važnije da ima dostatne, adekvatno strukturirane i cjenovno povoljne depozite. U suštini: oni predstavljaju snagu i potencijal banke. Zato želim da pošaljem jasnu poruku upravo deponentima da je njihov novac u našim bankama siguran i da sve karakteristike našeg bankarskog sistema govore tome u prilog.
Ovih dana je bilo mnogo rasprave oko jedne u suštini tehnički jednostavne stvari – moratorijuma. Ne ulazeći u semantiku pojma, jer bi to moglo izazvati zabune, treba istaći da će se u periodu od pomenuta tri mjeseca kamata obračunavati, ali se neće naplaćivati. To znači da će kamata biti kapitalizovana i raspoređena kroz novi plan anuiteta na period koji iznosi tri mjeseca duže od prvobitnog roka otplate kredita. Takav anuitet će biti veći od prvobitnog upravo za iznos kapitalizovane raspoređene kamate.
No, navedeni period je samo vremenski okvir za rješavanje suštinski mnogo važnijeg zadatka od prostog odlaganja obaveza za tri mjeseca - jer kriza će potrajati duže - a mi moramo u mjeri mogućeg omogućiti privredi i građanima funkcionisanje u produženo otežanim uslovima. Naravno da je tijesna korelacija između ovih aktivnosti i efikasne funkcije samih banaka.
Naime, banke imaju obavezu da usklade novčane tokove svojih klijenata sa visinom njihovih neto finansijskih i ukupnih obaveza, dakle, da restrukturiranjem njihovih obaveza omoguće klijentima da nastave svoje poslovanje i u mjeri realnih novčanih tokova izmiruju svoje obaveze prema bankama. Novoodobreni, a u suštini reprogramirani krediti, moraju aproksimirati obim, kontinuitet i dostatnost novčanih tokova klijenata sa aspekta roka novoga kredita, dužine grejs perioda, visine kamate i ostalih zavisnih troškova.
Banke su u tom smislu ograničene svojim depozitima, ne samo sa aspekta njihove veličine i cijene, već i njihove ročne strukture, tako da refinansiranje potraživanja na strani aktive (krediti privredi i građanima), podrazumijeva i rekompoziciju izvora (depozita i kreditnih linija) sa aspekta njihove ročnosti i cijene.
U tom smislu je jako značajna mogućnost uzimanja novih povoljnih kreditnih linija, kao i stabilnost postojećih depozita u bankama. Znači, taj period od tri mjeseca treba maksimalno iskoristiti za reprogramiranje obaveza građana i privrede sa kojima u saradnji treba definisati nove, realne uslove otplate i na strani pasive obezbijediti cjenovno povoljnu i ročno adekvatnu strukturu izvora, odnosno depozita i novih kreditnih linija.
To su neophodni preduslovi da, vodeći se socijalno odgovornom politikom definisanja kamatnih marži novoodobreni reprogramirani krediti budu jeftiniji, ili da barem ne budu skuplji. Ali, ovdje govorimo samo o postojećim obavezama.
Ne manje značajan zadatak je da se privredi (posebno malim i srednjim preduzećima) odobre nova sredstva, jer bez toga oni neće moći nastaviti svoje poslovanje, a time ni ispunjavanje svojih obaveza prema državi, bankama i zaposlenima. Pomažući privredi i građanima, bankarski sektor pomaže prije svega sebi, jer bez kredibilnog i kvalitetnog klijenta (preduzeća i građana) nema ni zdrave banke. Zato banke ne treba shvatiti kao aktere kojih se ovo manje tiče, naprotiv, uslov za opstanak i prosperitet bankarskog sektora je upravo očuvanje i prosperitet njegovih klijenata.
Svako nerealno nametanje obaveza koje klijenti ne mogu ispuniti će se kao bumerang vratiti samoj banci. Dakle, od toga koliko ćemo u ovom poslu koji nam predstoji biti uspješni, suštinski će zavisiti i nivo loših kredita na dugi rok.
Formalno, u ova tri mjeseca nivo loših kredita se neće povećavati, jer se dani kašnjenja u ovom periodu neće uzimati u obzir prilikom izračuna. O depozitima samo još nekoliko riječi iz jednog drugog fokusa. Njihovo povlačenje ne bi bio inicijalni udar na likvidnost bankarskog sektora, jer višak likvidnosti (cca 1 milijarda eura) može apsorbovari ta povlačenja gotovo u potpunosti, ali tendencija produženog trajanja može nanijeti štetu sistemu, jer samo dostatni, stabilni ročno adekvatno strukturirani depoziti predstavljaju ,,oružje“ bankarskog sistema, prije svega za održivost sopstvene funkcije i konsenkventno tome za dodatnu podršku klijentima u otežanim okolnostima. Tim prije što eventualne uticaje u troškovnom smislu (povoljniji uslovi novoodobrenih kredita – niže kamate i provizije) i povećanje ispravki vrijednosti (uticaj na rezultat), te realno očekivna rezervisanja za kreditne gubitke (uticaj na kapital) sistem u konačnom kroz ,,branu sigurnosti“ kapitalne adekvatnosti još uvijek može uspješno apsorbovati.
Posebno je važno istaći da je stepen međusektorske povezanosti privrednog sistema Crne Gore značajan, što je i razumljivo, obzirom na njegovu otvorenost i veličinu, tako da su ovom krizom pogođeni gotovo svi, inicijalno turizam i saobraćaj, ali posredno i trgovina, ugostiteljstvo, poljoprivreda i, naravno, bankarski sektor koji kroz poslovne relacije sa svojim klijentima inkorporira sve privredne grane, kako kroz svoje aktivne, tako i kroz svoje depozitne poslove.
Kriza će sasvim sigurno trajati duže od pandemije korona virusa. Zbog toga, posebno senzitivan odnos moramo iskazati prema građanima jednako kao i prema privrednom sektoru i redefinisati njihove obaveze u skladu sa mogućnostima plaćanja, kako sa aspekta roka, tako i sa aspekta visine kamatne stope reprogramiranih kredita. Socijalna odgovornost, svijest o težini ukupne društvene situacije i uloge koju kao sektor u tom smislu imamo, mora biti imperativ u našem djelovanju i ja sam sam siguran da će bankarski sektor biti na nivou tog zadatka.
(Autor je predsjednik Udruženja banaka Crne Gore)
