Edvard Glejzer u svojoj knjizi „Trijumf grada“ tvrdi da su gradovi „najveći izumi čovječanstva“. Kao takvi, gradovi kao posebni oblici života više su od poštanskih brojeva, zgrada i krugova dnevne žurbe i rutine, grad, to veliko civilizacijsko dostignuće nije mjesto stanovanja ili tek pukog fizičkog bitisanja u njemu.
Na neki način gradovi su kosmogonijski izbori sudbine čije ritmove osjećamo na samo svoj, jedinstven i neponovljiv način. U toj ritmičkoj povezanosti gradovi nenametljivo pre-oblikuju naše sopstvo, ličnost, socijalitet i identitet. I sve to na način, gradski, na način građanski sa širinom i šarmom različitosti izraza emotivnih i duhom slobodnih prostranstava svakog njegovog stanovnika.
Grad umnožava i razmnožava trajna civilizacijska dobra i iskustva života zajednice na način izraza svojih autonomnih simbola, znakova i socijalnih odnosa koji proizvode i žive vremena.
Zato pored gradova vrijeme ne protiče, već naprotiv, integriše se u ram kolektivne memorije dugog trajanja. I zato i kad čovjek prestane da živi, simboli povezanih tačaka socijalne bliskosti nastavljaju da sjećanjem svjedoče o istoriji i kulturi gradske svakodnevice kao svojevrsnog urbanog nasljeđa.
Svjedočanstva eseja, dokumenata, fotografija, putopisa, hronika, kalendara, albuma, memoara, knjiga, iznova potvrđuju konkretnost grada, njegove autentične provjerljivosti i uvjerljivosti. To realno vrijeme zapisa dubokih slojeva grada pobijedilo je svaku apstraktnost zamišljenih događaja i mjesta čovjeka u njima.
Iščitani i učitani kodovi istorije grada iznova izranjaju vječitom živošću duha svakodnevice kao amblema nekog grada. Na tom duhu gradovi oblikuju svoje urbane legende, pripovjedačko-humorističke strasti, kolektivne saživljenosti, sve sa muzičkim merakom od derta zanosa do elegije duše, i zato, čita se, ili se treba čitati taj urbanitet u najširoj prizmi duše i dubine svakog grada.
Zato je, svaka čovjekova putanja mjesto susreta sa svojim gradom. I svako naizgled dokoličarsko lutanje otkriva biografiju našeg grada urezujući istovremeno u naše pojedinačne biografije trajne mape puta koji će već sjutra biti vodiči nostalgične kulture sjećanja na grad i nas u njemu.
Lična, naoko dokoličarska gradska iskustva postaće naši trajni iskustveni saveznici u kojima se i životne pobjede i porazi nekako drugačije dočekuju i tumače kao već proživljeni i na drugim mističnim tačkama viđeni.
Grad - ta velika kulturološka pozornica i naše razne uloge na toj sceni koje se vide, prenose i opisiju, pa i kad je ta uloga i sporedna.
A samo neko naizgled sporedno koliko sjutra vratiće nam se u novom obliku svijesti i savjesti pomoću kojeg ćemo tumačiti naoko nevidljive znake koji se suštinski preobražavaju u trajne otkucaje urbanog ritma grada. A tog ritma nema bez svih njegovih ljudi, manira, hobija, kultura i izraza koji tvore htjenje i odlučnost da grad čine gradom.
Grad - to snažno civilizacijsko dostignuće i ljudsko postignuće samo na civilizaciji postaje i opstaje.
