Povodom polemike koja se razvila nakon odluke Skupštine Prijestonice da podigne bistu nekadašnjem predśedniku Jugoslavije Josipu Brozu Titu, oglasio se i istoričar Petar Glendža.
U objavi na svom fejsbuk profilu istakao je kao bi „prije Titovoga, na Cetinju želio da vidim bar 20 drugih spomenika“.
„Đurđu Crnojeviću i štamparu Makariju, koji su nas učinili najbliže prosvijećenome svijetu ikad; mitropolitu Danilu što ponovo zapali Ivanovu luču slobode; mitropolitu Vasiliju i njegovoj energičnosti; odvažnosti i samosvijesti Katerine Radonjić; Svetome Petru što nikad ne odustade od nas; Radu Tomovome što je bio Pustinjak Cetinjski i što je prepoznao Danila; vizionarstvu Danila Stankovoga; odlučnosti i junaštvu Velikoga vojvode Mirka; Jeleni Vicković i njenim đevojkama iz Instituta; Vojvodi/gospodinu Božu Petroviću za vijesti iz Berlina '78; Nikoli Mirkovome što je to sve zaokružio!; Marku Đukanoviću zbog francuskoga klasicizma; Peru Počeku za sve ,,zakletve'' koje nam je ovjekovječio; Leksu Saičiću, koji život dade da spasi umjetnine iz Dvora; Peru Šoću što nam ostavi toliko „tragova“; Dušanu Vuksanu što nam sačuva kolektivno śećanje...“, naveo je Glendža.
Kaže kao bi bilo još zaslužnih izvanjaca pored Dušana Vuksna a imalo bi, dodaje on, mjesta i za neke rođene u 20. vijeku.
„Tačnije, volio bih viđeti i spomenik jednoga sugrađanina koji je još živ“, istakao je Glendža.
Uvjeren je da smo samo pola od ovoga do sad uradili, niko se ne bi ni śetio Titovoga spomenika.
54
„Kada mjerimo konkretna činjenja Josipa Broza spram Cetinja, onda se može reći da je on imao simpatija prema nekadašnjoj prijestonici, da je razumio njen nemjerljiv značaj za Crnu Goru“, naveo je Glendža.
Istina, napominje on, očitava se to tek u njegovih posljednjih petnaestak godina.
„Isto tako, oni koje je on delegirao nakon '45. Cetinje su učinili „nekadašnjim glavnim gradom“, i ostavili bez svih onih institucija koje su mu garantovale da preživi, kako je preživjelo poslije 1918. I, čini mi se, da taj kantar, đe je okačeno ovo do pada Rankovića, preteže“, naveo je Glendža.
Kako često pominjemo „antifašističke tekovine Evrope“ kojima pripadamo, smatra da je jako važno da poradimo na tome što je to „antifašizam“ a što „komunizam“. Siguran je, kaže, da Cetinje apsolutno nema problem sa antifašizmom.
„Uvaženi kolega Muhadinović je u jednome dijelu svoga reagovanja upoređivao državotvorne zasluge kralja Nikole i Josipa Broza. Mišljenja sam da je to zaista nemoguće „premjeriti“ iz prostoga razloga što su to potpuno različiti konteksti. Da nije bilo vladavine Nikole I, ne bi se imalo što obnavljati i čemu se vraćati nakon oslobođenja“, kazao je Glendža.
Međutim, u odnosu na zasluge spram Cetinja i njegovoga razvoja, navod jedan zanimljiv uporednik.
„Krajem XIX vijeka, u moru odredbi i zakona koji su donijeti u cilju uređivanja života na Cetinju (strogo propisana pravila gradnje- spratnost, površina prostorija, prozora, vrata, balkona... obaveza o održavanju objekatai njihove najblize okoline, odvoda atmosferskih voda, tretiranja komunalnoga otpada i uopste higijene, širenja vodovodne mreže, uređivanjajavnih površina, stvaranja parkova, raznih igralista i terena...) definisano je, između ostaloga, da domaće životinje ni u jednome slučaju ne mogu „defilovati“ tadašnjom Katunskom ulicom. Fotografija koju kačim je nastala u socijalizmu, bar 70 godina nakon toga“, zaključio je Glendža.
