Piše: Mihailo RADOJIČIĆ
Nedavno sam upoznao crnogorskog studenta koji završava studije komunikacija u Italiji. Diplomski rad priprema na temu iz istorije, razvoja, tranzicije i perspektive medija u Crnoj Gori; istražio je vlasničku strukturu medija, materijalni položaj, idejnu orjentaciju, broj glasila i obrazovanost novinara…
Bez obzira na to što je ozbiljno izučio tu oblast, ima ozbiljne problema kako da obrazloži neke specifičnosti svom profesoru-mentoru u Italiji. Profesor je ostao zapanjen pred činjenicom da u državi sa nešto više od 600 hiljada stanovnika (ka veća varoš u Italiji) svakodnevno izlaze četiri štampana dnevnika i na desetine radio i tv glasila kojima je informisanje primarni cilj i imaju svoje info-dnevnike u više izdanja. Pri tom, svi objavljuju iste informacije ili ih prepisuju jedni od drugih. Uz to: nijedno od tih glasila nema - stabilan izvor finansiranja putem tiraža ili ekonomske propagande. Ipak egzistiraju! Kako?
Teška pitanja: To pitanje je student postavio i meni, i nijesam se najbolje snašao. Gotovo da mi je pomagao da se izvadim!? Na primjer, pitao me - kako je moguće da se tiražni štampani dnevnik, od osnivanja legitimiše kao nezavisni a osnovala ga je vladajuća partija uz pomoć države? I danas se u nezavisnoj državi ta novina predstavlja nezavisnom, iako se obrnula drugim sponzorima. Država se ne usuđuje da provali novinu sponzorušu, jer bi provalila i neka svoja nepočinstva. Iz toga proizilazi zaključak, svi smo poviše krivi pa je dopušteno da se lažemo; a narodski se veli, ko laže taj i krade.
Državna glasila su bila leglo kriminalnog ratnog izvještavanja i huškanja, promoteri ratnih pohoda i pljačke do maroderstva. Oni koji su ih vodili, postali su - reprezentativni predstavnici države u diplomatiji. I tada i sada.
Ima glasila koja su osnovale vojne i druge obavještajne strukture još u periodu zajedničkog ostatka bivše države, a danas opstaju kao nezavisni i u nezavisnoj CG? Tvrdo se drže anticrnogorske orjentacije, ali političari im rađe idu u pohode nego procrnogorskim glasilima. Naravno, sve se ovo otkriva na internetu iščitavajući portale naših glasila. Ipak je iznenađenje da premijer osvane u novogodišnjem izdanju novine, koja mu je objavila napakovane listing dokaze i time ga proskribovala kao telefonskog sagovornika sumnjivih kriminalnih krugova. Dati toj novini ekskluzivni intervju je dovoljno za političku grehotu. Izostao je samo naslov koji lebdi nad intervjuom - Izvinite što ste me obrukali!
Listinga mi mog: U vezi sa listingom ustanovljena je kleveta, utvrđeno je podmetanje, podnijeta je ostavka, ali slučaj nije riješen. Zaključak je samo jedan, nastavio je student, tako deformisana glasila su neophodna da se preko njih izbije ''pravda'' na iskonstruisanim aferama u svrhu... Vidite li kako se borimo za evropske standarde. Isto to rade i strani namjesnici u Crnoj Gori. Koriste ista glasila, na isti način i u iste svrhe, a pomaže im i NVO sektor. Eto, kažem studentu, imate ubjedljiv odgovor za profesora! Na tome ti mediji opstaju... kao prosjak koji čitavog života prosjači svirajući na istu žicu, a često nadživi onog bogatog koji mu udjeljuje milostinju. Osjećao sam se neprijatno, kako detektuje greške student koji ima samo 21 godinu, a vlast - koja vlada koliko je on star - ne može da ih otkrije?
Što se tiče obrazovnosti novinara, preporučio sam mu statistiku. Ali kad ovako prepoznaje medije neće mu biti teško da im izračuna pamet. Doduše, citiraće za ''vjerovali ili ne'' jedan moj raniji tekst iz Analitike u kome sam naveo kako - kao gost predavač - predajem svojim urednicima na Javnom servisu! U CG je podmitljiva i sondaža javnog mnjenja o glasilima, pa svako sebi može - nabiti vodeće mjesto. Sondaža se inače objavljuje iskazom: Crnogorski građani najviše vjeruju... tom i tom glasilu! Kome i čemu vjeruje? Turskim sapunicama ili poturenim informacijama? Doduše i ovakvo novinarstvo je sapunica.
Medijske i druge optužnice: Mediji su objavili senzaciju kako je u prodaji CG Telekoma, bilo izdašne korupcije. Ladno su isturili fotografije ljudi koji su, navodno, u tome učestvovali, a oni su još ladnije izjavili da sa tim nemaju nikakve veze. Senzacija je tabloidno izručena u javnost, bez ikakvih dokaza a na njih ćemo čekati najmanje godinu dana, jer je u toku poravnanje podmićivača sa onima koji su to otkrili. Dakle i otkrivač korupcije je koruptivan! Moguće je poravnanje! I na kraju svega nema klevete. To nijednom evropskom studentu neće biti jasno. Ako ništa nije istina onda je slobodna kleveta neophodna vlasti. Neophodnija im je od slobodne štampe, jer samo preko de(zin)formacije može se manipulisati u svakom trenutku. Stoga egzistiraju sva glasila a najsigurnija su sumnjiva, jer se ne zna kad će u kome od njih neka afera imati ''opravdanje''.
Za kraj sam mu, kao relaks, ispričao jedno svoje iskustvo iz rigidnog socijalizma kad nije bilo nezavisne štampe! Otkrio sam – ima tome godina .... - uglednog privrednika i političara koji je prisvojio državnu imovinu i prodao je kao svoju. Bio je predsjednik opštine. Naslovio sam tekst ''Opština to sam ja''. Neimenovani je bio kandidat za predsjednika Privredne komore SFRJ.
Vrijeme pošlo i sadašnje: Tekst je napadnut kao najcrnja kleveta. Kidisali su na mene iz svih političkih kalibara od opštine do komiteta. Kad sam prićeran uza zid, što sam priželjkivao, objavio sam izvode iz katastra, parcelu po parcelu, koje je inkriminisani preveo iz državnog posjeda na sebe. Sve sam to ovjerio u arhivi opštine kojoj je bio na čelu. Onda sam u narednom tekstu ponovio isti prethodni naslov uz dodatak: ''Opština to sam ja - pod pečatom.''
Kako je bio i narodni poslanik (onda delegat) upozoren sam da nemam šanse! Znam šta je imunitet, rekao sam, ali mi je znano i da poslanik nije imun na krađu. Kad sam objavio faksimile, ućutao je i komitet i svemoćni Savez Komunista. Otpremili su ga u penziju, a ne na čelo PK SFRJ. Čudo jedno, u istoj zgradi komiteta, danas je usidrena jedna od vladajućih partija. Ustvari iz komiteta nije izlazila, samo je prešla u drugu partiju.
Ako su današnje afere istina onda je to zaista kriminal. Ako nijesu istina, onda je kriminal veći, jer se očituje kardinalna nesposobnost države da ih riješi... ili ih sama namješta kao dokaz da stvari idu nabolje.
Crnogorski nastavnici koji su svojevremeno bačili dnevnik u državnim školama, zbog crnogorskog jezika, na sudu EU u Strasburu su doživjeli fijasko. To su domaća glasila jedva procijedila za javnost, jer evropska pravda nije dostižna, nego prestižna. Evropa neće da presuđuje unutrašnjem suverenitetu jedne države. To je konačna i neopoziva presuda. Da su nastavnici ''uspjeli'' bilo bi opštenarodno veselje u glasilima. Mi stoga ne treba da se borimo za Evropske integracije i NATO savez, no da im se trčke predamo. To je spas za sve nas...da nas sačuvaju od nas.
