Ovo je čuvena latinska poslovica iz doba moćnog Rima, kasnije su je počeli eksploatisati prosvjetiteljski mislioci i vođe Francuske buržoaske revolucije poput Rusoa te masa modernih zagovornika demokratije. Semantički djeluje uzvišeno, a forma je kratka i savršena i u izvornoj latinskoj verziji se čak rimuje.
Problemi nastaju kod definisanja pojmova čije značenje protokom vremena evoluira. U Rimu su se u narod na početku računali samo građani Rima, bez obzira na populaciju osvojenih teritorija, sve do proglašenja Pax Romana. Glas robova nije bio glas Boga. Mada u tadašnjem politeizmu je bilo upitno i glas kojega boga od mnoštva njih. Kasnije u hrišćanstvu nije bilo dileme oko jedinoga Boga, niti je bilo kakve mogućnosti da se narod glasne o bilo čemu, jer je u svemu bila neupitna riječ Njegova koju je, naravno, interpretirala crkva. Kasnije, nakon perioda prosvjetiteljstva i pomenute Francuske revolucije i sekularizacije države, došlo je do promjena. Od tada glavna aktivnost je bila manipulacija razmišljanjem masa koje glasaju, kao i manipulacija izbornim procesima i uslovima i tehnikama glasanja.
U naše vrijeme to je dostiglo neslućene razmjere, a u Crnoj Gori je pobjeda kleronacionalističkih koalicija na izborima 30. avgusta 2020. godine dostigla kultni status. Ali, tri godine kasnije, nakon tragikomične vlasti „Božije koalicije“, na izborima 11. aprila 2023. godine ta prednost je nestala: naaaarod je glasao bitno drugačije. I sad se ponovno budi bunt kleronacionalista, najavljuju litije i auto-litije, ali ne više pod sloganom „Ne damo svetinje“, jer su ih nezakonito omunjili
Temeljnim ugovorom, nego u odbranu „svete većine“ od 30. 8. 2020. godine iako je 11. aprila 2023. godine taj glas naroda izmijenjen?!
U čemu je fora? Isti je narod glasao u okviru istog izbornog zakonodavstva i istog ustavnog uređenja. Mora da trideseti august ima za srbujušću populaciju neko ogromno astrološko, metafizičesko ili istoričesko značenje.
Nakon niza provjera utvrdio sam da, osim te izborne pobjede 2020. i „pobjede“ Srbije protiv NATO 1999. godine, kao da se ništa bitno u istoriji Srbije nije dogodilo. Ili nijesu politički normalni ili im se stalno događa Ničeovo vječno vraćanje istog. Samo - na različitim teritorijama.
Sad ponovo počinju brutalnu agresiju, ali ovoga puta na nas, na Crnu Goru posredstvom agresivnih populističko-obavještajno- kleronacionalističkih metoda meke moći, ali svi znamo da to vodi ka primjeni njihove brutalne sile.
Pripremajući se za otpor, mi moramo pokušati sve da se izbjegne krvavi scenario koji neki priželjkuju. Moramo, iskreno, i radi srpskog naroda i našeg obraza. I da se pustimo suverenističkog glumatanja i politikantskih akrobacija: ono što slijedi je jasno kao dan – biće brutalna agresija.
Znam da ćemo pobijediti, ali će nas kao i uvijek koštati gubitka mnogih promašenih života, društvenog razaranja i ekonomskog zaostajanja. I najveće populacijske kuge, masovnog iseljavanja, koja nas je vjekovima pratila i bila krunisana sa dvije kolonizacije u dvadesetom vijeku. Osim depopulacije, ova kuga je dovela i do kulturocida i gubitka najobrazovanijih ljudi što neminovno dovodi do vladavine demagoga i mediokriteta koja nas već dugo prati.
Moramo biti ozbiljni, odlučni, pametni i naravno hrabri. Jer zemlja naše veličine, ako je prepustimo čobanima, nužno postaje kusur u dogovorima velikih i ovih malo većih od nas u okruženju. Moramo biti i veoma racionalni. Banalni idealizmi i umišljanja naših bivših vladara i vođa su nas doveli ovdje gdje smo.
Najbanalnije od tih državničkih fiksideja su sumanuta rusofilija i srbosimbioza, na provincijalni i na lažima zasnovani način. Pri tome, nikada ne smijemo zaboraviti da smo - i u ovim teškim trenucima - najveću pomoć imali od elitnih srpskih intelektualaca koji su stali na našu stranu i bez straha izgovorili protiv srpskog režima i njegove politike. Dakle: govorili su ono što 95 odsto naših univerzitetskih i akademskih apanažnih intelektualaca nije smjelo ni da pomisli. Ne zaboravimo ni plejadu intelektualaca iz republika bivše Jugoslavije koji su stali uz nas.
Kriminal i korupcija su prirodno stanište nesoja i mediokriteta i zato moramo odškolovati i vaspitati generacije koje će biti sposobne osnovati institucije sposobne za borbu protiv svih naših društvenih maligniteta.
Zato: hrani sina, pa šalji u škole - zemlja nam se uljuditi mora!
