Živimo u zemlji u kojoj se nauka ne cijeni, a vjeruje se predanjima, političarima i popovima. Ispada da što više lažete, to vam se više vjeruje. Svoje nacionalne i druge identitete gradimo na velikim, šupljim riječima koje samo dobro zveče - kaže za Pobjedu Željko Musović, autor knjige „Genetika, istorija i bajke“ objavljene u onlajn izdanju.
Knjigom nastoji da ukaže na to da se slaganjem u pravilan kontekst dostupnih DNK istraživanja o etnogenezi mogu razotkriti korijeni mitomanije, zloupotreba i manipulacija, kojih je napretek svakodnevno, kao da smo daleko od 21. vijeka, uprkos nauci koja nam je na raspolaganju.
U uvodnom dijelu istraživačkog rada Musović obrađuje uticaj istorije na naša nacionalna i druga opredjeljenja. Tu nalazi i objašnjenje za promjene od Crnogoraca, Jugoslovena, ateista do Srba i velikih vjernika. A sve u okviru nekoliko generacija.
- To je bio kratak prikaz promjena u načinu razmišljanja koje su zaista najvećim dijelom bile posljedica mijenjanja političkih prilika u bivšoj Jugoslaviji. Međutim, to nije ništa neobično. Istorija pokazuje da je priča o prostoru Crne Gore u potonjih 1000 godina zapravo priča o drastičnim promjenama, i etničkim i „mentalnim“. Kontinuiteta, koga bi neki voljeli da vide, nema. Jednostavno, Diokleja Vojislavljevića je jedno, Zeta, ili Dioklitija Nemanjića drugo, Zeta Balšića i Crnojevića treće (mada i tu postoje razlike), a Crna Gora Petrovića četvrto... Problem je kad osnovu svog nacionalnog promišljanja vezujete samo za pojedine od tih perioda, ili iz njih vadite samo ono što vam odgovara – ističe sagovornik.
On kaže da se ne može reći da se niko nije pitao naučno ko smo i odakle smo došli.
-Pitali su se mnogi i mnogi su čitali, istraživali i ostavljali svoj doprinos. Ipak, i pored svega toga, i pored fakulteta, instituta i akademija, mi danas imamo „srpsku“ istinu, „crnogorsku“ istinu, „albansku“ istinu... o istoj prošlosti. Na žalost, to govori puno o kvalitetu „nauke“, jer samo u neznanju može postojati nekoliko suprotstavljenih istina. Na nesreću ove zemlje, nikad nije bilo (ovdašnjeg) sistemskog, sveobuhvatnog prikupljanja i provjeravanja izvora i činjenica, otkrivanja grešaka i razbijanja ideološko-nacionalno-političkih matrica razmišljanja.
(I)racionalno
Na pitanje zašto je na Balkanu iracionalno uvijek ispred racionalnog, Musović ističe da to nije samo na Balkanu.
-Ljudi i inače više vole da vjeruju nego da znaju. Lakše je vjerovati nekom političaru, popu, ili đedu koji vam kaže da ste porijeklom od Pavla Orlovića, nego pokušati da samostalno saznate nešto o tome što vas interesuje. Naravno, za ovo drugo je potrebno vrijeme, trud, pa i hrabrost da se suočite sa svim onim što nije onako kako biste željeli da je. A, toga ima puno. Malo ko je spreman da dođe u sukob sa usmenom tradicijom, rođacima, autoritetima, „višim“ ciljevima...
Po logici stvari, genetika može da pomogne u priči o porijeklu i etnogenezi. Da doprinese boljoj spoznaji i razotkrivanju zabluda, ali, primjećuje Musović, kada se genetika koristi u istraživanju porijekla i genetike odmah se javljaju oponenti.
-DNK će vas, bez sumnje, smjestiti u zatvor zbog nekog nedjela, ili vam potvrditi da ste (ili nijeste) roditelj nekog đeteta. Međutim, kad istu stvar koristite da bi utvrdili (pra)porijeklo nekog čovjeka po muškoj liniji i dobijete neočekivani rezultat, počinju se javljati „skeptici“ koji govore da je „besmisleno sa genetskog aspekta tragati za svojim porijeklom“, ili da je genetička genealogija budalaština. A, eto, nije budalaština tvrditi da geni nemaju nikakve veze sa porijeklom i nasljeđivanjem?! – kaže on.
Ipak, kaže Musović, rezultati svih do sada objavljenih evropskih DNK studija su nesporni i iza njih stoje na stotine naučnika različitih profila.
-Razvijene su i metode uz pomoć kojih se može pratiti razvoj Y-DNK linija hiljadama godina unazad. Pitanje je samo koliko će vremena proći dok genetika ne postane priznata nauka i u Crnoj Gori – kaže Musović.
Pojašnjava da istraživanja ukazuju da je iako za sebe kažemo da smo južni Sloveni i smatramo se srodnicima ostalih istočnih i zapadnih slovenskih naroda, u venama najmanje ima „slovenske krvi“ a da je jugoistočna Evropa miks uticaja.
-Svi stanovnici balkanskog poluostrva koji govore nekim slovenskim jezikom spadaju u takozvane etno-lingvističke (južne) Slovene, međutim, genetska istraživanja su pokazala da su u etno-rasnom, ili genetskom smislu Hrvati, Srbi, Bosanci... prilično udaljeni od istočnih i zapadnih Slovena koji čine „jednu jasnu homogenu cjelinu“. U skladu s tim je i činjenica da su, na primjer, današnji stanovnici Srbije genetski mnogo bliži susjednim Rumunima nego Rusima, ili Poljacima.
Miks je posebno izražen u Crnoj Gori i on pokazuje doprinose raznorodnih genetskih grupa od kojih se većina povezuje sa predslovenskim stanovnicima Balkana. Posebno je zanimljivo to da je procenat zastupljenosti slovenske haplogrupe R1a znatno niži (7%) nego u susjednim ex-jugoslovenskim zemljama (od 16 do 24%). Dakle, kad bi se po porijeklu gledalo, a trebalo bi, stanovnici Crne Gore su pravi balkansko-mediteranski, a ne slovenski narod.
Plemenski „status“
Musović je u istraživanju dao i pregled Crne Gore po plemenima i uporedili predanja i DNK rezultate – koji bliže ukazuju na to kakva je „genetska struktura“ stanovništva Crne Gore
-Otprilike 60% „Crnogoraca“ pripada haplogrupama I2a i E1b. Ova druga je prije više hiljada godina iz sjeverne Afrike, preko Bliskog istoka, stigla na Helm, ili Balkan. Nasljeđuju je pripadnici plemena Kuči, Vasojevići, Bjelopavlići, Klimenti, Tuzi, Bjelice i njima srodne grupe bratstava sa Cetinja (Nenojevići, Donjokrajci), iz Cuca (Nikoljdan), sa Grahova (Dragojevići), iz Golije...
Haplogrupa I2a je jedna od najstarijih u Evropi. Na Balkanu je bila prisutna i prije desetak hiljada godina, ali je podgrupa koja je danas zastupljena od Hrvatske do Bugarske i Grčke vjerovatno došla iz centralno-zapadne Evrope (Njemačka, Francuska) prije otprilike 2.200 godina – kaže Musović.
Prema njegovim riječima, na ex-YU prostorima, kao i u Rumuniji, ova grupa bilježi najveću procentualnu zastupljenost i ide od 30 do 60 odsto.
-U posljednjih 1.900 godina jedan broj njenih predstavnika, krećući se duž Karpata, učestvovao je u etnogenezi naroda slovenskog govornog područja van Balkana, tako da se njena prisutnost u Poljskoj, Slovačkoj, Ukrajini, Rusiji... sada kreće od 5 do 16 odsto, s tim što su većinom u pitanju mlađe grane te grupe kojih nema na Balkanu – navodi sagovornik.
Napominje da istorijska i genetska analiza pokazuju da je ovo glavna (ne i isključiva) haplogrupa Vlaha, ili romanizovanih stanovnika Balkana.
-„I2a ljudi“ u Crnoj Gori su predstavnici plemena Nikšići, Ozrinići, Njeguši (po istorijskim izvorima Vlasi), čevsko-lješanski Rovčani, Veličani, potomci Vuka Ljevaka..., a u Hercegovini je to „najjača“ haplogrupa koju nose brojni stari vlaški rodovi.
Treća po redu je (keltska) haplogrupa R1b (oko 10%). Nju nose Moračani Bogićevci, Piperi Lutovci, više bratstava iz Petnjice, Berana, Plava, zatim u Crmnici i u drugim djelovima „stare“ Crne Gore – kaže Musović.
Kavkasko-mediteranske haplogrupe J2a i J2b, kaže sagovornik, zajedno čine oko 10 odsto muškog dijela stanovništva.
-Ova prva je zaštitni znak Pješivaca i Cuca i ta srodnost je zasigurno najveće iznenađenje DNK istraživanja. J2b grupu nosi više bratstava od Mojkovca do Pljevalja (tzv. „rod Kriči“), Godijelji i neka šaranska bratstva, Hoti, Grude...
Najmanje Slovena
Naš sagovornik precizira da slovenska haplogrupa R1a je u Crnoj Gori zastupljena na nivou od oko 7% i uglavnom se nalazi kod „neplemenskih“ bratstava , ili bratstava koja čine djelove većih nesrodnih plemena (na primjer, Ćeklići „Ubljani“).
-Haplogrupa I1a (5-6%) se smatra germansko-normanskom grupom i po njoj se prvenstveno prepoznaju Drobnjaci „Novljani“.
Ostale „crnogorske“ haplogrupe su uralsko-azijska N2a koja je pronađena kod Banjana (Klenčani, Petrovići) i u Pivi (veći broj bratstava); sibirska Q2 koja čini okosnicu plemena Bratonožići, kavkasko-alpska G2 (gornja Morača), „indijska“ L1b (Zagarač, Grahovo, Krivošije), J1 (rod Radmuževići)... – ističe Musović.
Na pitanje sa kojim narodima, ako se polazi od istraživanja, Crnogorci imaju najviše sličnosti, sagovornik pojašnjava da se nije bavio upoređivanjem procenata te raznorodne strukture.
-Ipak, više je nego jasno da su crnogorska plemena većinom nastala od ljudi koji su u 14-15. vijeku živjeli ili na tlu današnje Crne Gore ili u njenoj bližoj okolini (Hercegovina, Albanija). Takođe je poznato da su se njihovi potomci vjekovima selili prema Hrvatskoj, Bosni, najviše prema Srbiji, ali i Ukrajini, Rusiji... Svaki čovjek koji danas živi recimo u Ukrajini, a „pozitivan“ je na podgranu I2a-Y52621 je potomak nekog Trebješanina (pleme Nikšići) koji je u 19. vijeku otišao iz Crne Gore – ilustruje Musović smjerove migracija i uticaja.
On smatra da je zahvaljujući još živom plemenskom društvu Crna Gora idealno mjesto za genetska istraživanja.
-A, ona su jasno pokazala sve slabosti usmene tradicije i zvanične istorije (iako se ispostavilo da su srednjevjekovni srpski, dubrovački... izvori i DNK nalazi potpunom skladu!).
E sad, ako shvatite da je upravo neznanje najveći neprijatelj države Crne Gore, kao i da nam je napokon dato oruđe koje u simbiozi sa istorijskim dokumentima može da nas oslobodi magle i zabluda, onda je naravno, neshvatljiva činjenica da je Crna Gora jedina zemlja na Balkanu u kojoj se ignorišu DNK istraživanja, u kojoj ne postoji bilo kakva javna baza podataka i u kojoj je nečije lično mišljenje „jače“ od DNK rezultata – zaključuje Musović.
Sumnja je rodila istraživanje
Iako po profesiji jezičar (diplomirao na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću a formalno obrzaovanje dovršio na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek anglistika) interesovanje je Musovića odvelo u pravcu proučavanja etnogeneze.
Kaže da nije toliko neobično kao što izgleda.
-Spremajući očevu sobu nakon njegove smrti 1993. godine našao sam knjigu „Spomenici u staroj župi Onogošt“ . Tokom čitanja prvih petnaestak strana otkrio sam niz nelogičnih zaključaka i nedosljednosti. Ista stvar se ponovila i sa par sljedećih istorijskih knjiga i tako je se rodila sumnja. Na to se nadovezala i štura i prilično neuvjerljiva priča o „Orlovićkom“ porijeklu Musovića i drugih Krivošijana i Cuca. Počeo sam da istražujem i ubrzo je nastala knjižica „Prilozi izučavanju porijekla i istorije Crnogoraca“, a onda i rodoslov „Krivošijsko bratstvo Musović“. Prije petnaestak godina sam pročitao rad „Filogenetska analiza jugoistične Evrope...“ Marijane Peričić i „zakačio“ virus koji me do dan-danas drži – kaže Musović.
Preko DNK mape do kompletne slike
Ono što bi „država“ mogla da uradi je da konačno shvati da iako DNK nalazi ne idu u prilog trenutnom stanju svijesti nekog Kuča, Bjelopavlića, ili Drobnjaka, oni nedvosmisleno idu u prilog Crnoj Gori, smatra Musović.
Prema njegovim riječima, država bi morala da angažuje (zaposli) grupu biologa, istoričara, arheologa, lingvista... (pod nadzorom profesorica koje su već učestvovale u sličnim projektima) kako bi se prikupili rezultati do sada testiranih crnogorskih državljana, odradila dodatna, „ciljana“ istraživanja u slabije obrađenim plemenima i djelovima Crne Gore, ali i analize skeleta iz starijih perioda.
-Tako bi se napravila dobra „DNK mapa Crne Gore“ i ti rezultati bi bili na raspolaganju pominjanim fakultetima, istitutima, akademijama, javnosti.
Na kraju, ljudi sa odsjeka za istoriju Filozofskog fakulteta bi trebalo da prihvate genetiku kao pomoćnu nauku u istraživanjima i u nastavu uvedu predmet Genetička genealogija.
Mislim da se tako došlo do velike slike u kojoj bi se našli svi stanovnici Crne Gore – kaže sagovornik.
