U momentu kada se Evropska unija ponovo vraća politici proširenja kao instrumentu geopolitičke stabilnosti, Crna Gora se možda i prvi put nalazi u poziciji ozbiljnog favorita, a ne vječnog kandidata. Rat u Ukrajini, redefinisanje odnosa EU prema Zapadnom Balkanu i jasnija politička volja ključnih evropskih centara moći promijenili su dinamiku procesa intergacija koji je godinama bio praktično zamrznut.
O evropskom putu Crne Gore koji više nije samo unutrašnje reformsko pitanje, već regionalno i strateško, te koliko i kako će se to reflektovati na odnose Podgorice i Beograda, za Portal Analitika govori profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Bostonu, Vesko Garčević.
“Crna Gora u Briselu kuca na otvorena vrata i realno je da očekujemo da do 2030. postane članica Evropske unije ukoliko se nešto ekstremno ne dogodi, ocijenio je Garčević.
Proširenje Unije jedan od mehanizama stabilizacije Evrope
Sagovornik Analitike napominje da je istorija proširenja EU zapravo istorija političkih odluka o proširenju.
„Ne samo kada je u pitanju veliko proširenje koje se desilo početkom 21. vijeka, nego i prethodna prilikom ulaska Austrije ili još ranije kada je Grčka primljena u Uniju. To su bile političke odluke koje su bile proizvod geopolitičkog konteksta tog vremena. Naravno, bile su manje ili više uslovljene nekim tehničkim napretkom“, objašnjava Garčević.
Ističe da u Briselu danas, za razliku od ranijih godina, postoji volja za primanjem novih članica.
17„Da je ovo Brisel od prije sedam, osam ili 10 godina, oni bi i dalje nama pričali kako nijesmo postigli dovoljno dobre rezultate. Za isto ono što sada uzimaju kao napredak, govorili bi „ok, dobro je, ali morate još ovo, ovo i ovo“ i ni to ne bi bilo dovoljno da zatvorimo poglavlja“, ukazuje Garčević.
Dodaje i da optimizmu za brzi prijem Crne Gore u EU doprinosi i činjenica da su njeno učlanjenje podržale dvije vodeće članice Unije – Njemačka i Francuska.
„Jasno je i da EU nakon invazije Rusije na Ukrajinu odlučila da proširenje postane jedan od mehanizama stabilizacije Evrope, naročito Zapadnog Balkana. Ona je u tom pogledu i dobar primjer za Uniju jer je mala i može lako da se integriše. Time bi bilo korisno kako za građane Crne Gore, ali tako i za EU, da dokažu da proces proširenja nije zaustavljen“, smatra Garčević.
Pretpostavlja kako je vrlo moguće da ovaj proces obuhvati i Albaniju dok će za druge države Zapadnog Balkana biti teže da pristupe Uniji.
Francuska neće stvarati probleme, odnos sa Hrvatskom bi mogao
Osvrnuvši se na najavu blokade zatvaranja dva pregovaračka poglavlja od strane Pariza, naš sagovornik kaže kako se takvi potezi posljedica unutrašnje političke dinamike u Francuskoj.
„Ovo su posljednje godine Emanuela Makrona jer više ne može da se kandiduje za predsjednika. Na drugoj strani jača desnica koja je potpuno protiv proširenja. U tom balansiranju trebamo gledati Francusku i njenu politiku“, objašnjava Garčević.
Podsjeća i da Francuska nikada nije bila veliki pobornik proširenja te da to nije ni sada.
„Nije bila ni veliki pobornik proširenja NATO-a. Sjećam se u ono vrijeme kada se Crna Gora približavala Sjevernoatlantskom savezu, za vrijeme predsjednika Fransoa Olanda, Pariz je nekoliko puta davao izjave kako će se Francuska suprotstaviti tome“, napominje Garčević.
Međutim, dodaje on, ako je klima u EU takva da je vrlo važno da se proširenje nastavi, ne samo zbog Crne Gore, već i Ukrajine i odnosa sa Rusijom, onda će, kaže, Francuska staviti ovaj proces ispred drugih pitanja koje može da pokrene u kontekstu odnosa sa našom zemljom.
„Prije bih rekao da možemo da očekujemo probleme u odnosima sa Hrvatskom nego sa Francuskom. Mnogo bih bio oprezniji i razmišljao o tome da sam na mjestu Vlade Crne Gore“, istakao je on.
Naš sagovornik smatra da su problemi koji su se pojavili u odnosima između Crne Gore i Hrvatske u posljednje dvije godine i koji su za rezultat imali više protestnih nota upućenih iz Zagreba, bili nepotrebno isprovocirani od strane pojedinih članova crnogorske Vlade te da bi mogli vrlo lako da se riješe.
„Čak i kada su u pitanju osjetljive stvari poput vlasništva nad brodom Jadran ili ploče u Morinju, postoji način i diplomatski takt na koji treba da se to radi. Provokacije nijesu poželjne - nikada. Naročito nijesu poželjne u momentu kada vam je potrebna podrška te zemlje. Ne razumijem ni političku svrsishodnost takve akcije. Kao da pucate sebi u nogu“, naglašava Garčević.
Manje države EU neće problematizovati prijem CG ako ga podržavaju Njemačka i Francuska
Mišljenja je i da proruski karakter velikog broja konstituenata vlasti u Crnoj Gori neće problematizovati ni istočne članice Unije koje dijele granicu sa Rusijom ili Ukrajinom.
„Manje države EU neće otvarati pitanje prijema Crne Gore ako ga podržavaju Njemačka i Francuska jer je njima strateški interes da budu u dobrim odnosima sa Berlinom i Parizom. Zato je otvaranje nepotrebnih sukoba za njih kontraproduktivno. Ali i zbog toga što bi to otvorilo pitanje što da se radi sa Ukrajinom“, navodi Garčević.
Napominje kako rusofila na vlasti ima i u članicama Unije poput Mađarske i Bugarske.
„Za Poljsku i zemlje Baltika važno je da proces proširenja teče i da će on prije ili kasnije da obuhvati i Ukrajinu. I u tom širem kontekstu oni će da pređu preko članova Vlade Crne Gore naklonjenih Rusiji“, smatra Garčević.
Motiv ostanka na vlasti prevazilazi svaku ideološku ili političku razliku
Među najglasnijim podržavaocima prozapadne vanjske politike Crne Gore, danas su ljudi koji su ne tako davno bili njeni najglasniji protivnici. Sagovornik Analitike kaže kako na taj fenomen može da se gleda sa dvije strane.
„Ako bih želio da gledam sa optimističke strane onda je dobro da je ideja Crne Gore u NATO-u i potpuno integrisane u euroatlantsku zajednicu toliko zaživjela da su i njeni protivnici sada postali njeni advokati. To je bio i naš cilj, da se promijeni struktura crnogorskog društva do te mjere da ljudi shvate da to nije negativno već da nudi dosta pozitivnih elemenata“, kaže on.
Ali, kako dodaje, ako bi gledao sa realistične strane, onda bi rekao da se radi o političkom oportunizmu.
„I to oportunizmu na kojem se zasniva i postojeća Vlada Crne Gore. Jer ona nije formirana na osnovu ideološke ili političke bliskosti partija koje je čine, nego je uspostavljena isključivo na podijeli vlasti, bez imalo skrupula u smislu da su pojedine stranke spremne da prihvate da ostanu u njoj čak i po cijenu da glasaju za prijem Kosova u Savjet Evrope, iako su u predizbornoj kampanji govorili da će povući priznanje o nezavisnosti jednom kada dođu na vlast“, ističe Garčević.
Prema njegovim riječima, to pokazuje da je motiv ostanka na vlasti toliko jak da prevazilazi svaku drugu ideološku ili političku razliku partija parlamentarne većine.
„Tako bih gledao nastupe pojedinih članova Vlade ili predsjednika Skupštine. Kada bi, na primjer, bila drugačija situacija i odjednom bilo poželjno ili potrebno da se Crna Gora okrene Rusiji, mislim da bi oni bili prvi koji bi zagovarali takav stav“, upozorava Garčević.
Nova generacija američkih političara promišlja odnose sa Evropom na drugačiji način
Komentarišući približavanje Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) lidera Nove srpske demokratije Andrije Mandića, naš sagovornik kaže da je u pitanju dugoročniji trend te da nova administracija u Bijeloj kući dobro reaguje na desnicu svuda, pa i na Balkanu.
„Mislim da su nacionalisti u regionu generalno postali osnaženi pobjedom Donalda Trampa, kao i problemima koje SAD imaju sa liberalnom Evropom u smislu njenih vrijednosti. Oni baštine i sebe bolje vide u okviru „trampovske ideologije“ i pokušavaju da se u nju uključe“, navodi on.
Ipak, kaže kako je pitanje koliko će zaista biti uspješni u tome da budu prihvaćeni u Vašingtonu.
„Epizoda sa „Trampovom kulom“ u Beogradu može da nam pokaže koliko je zapravo, nažalost ili na sreću, ovaj region važan za SAD – vrlo malo. I koliko god ti želiš da se uključiš oni te neće ni primijetiti“, naglašava Garčević.
Ističe i kako mnogi političari u Evropi gledaju sa inercijom na SAD i smatraju da se odnosi nijesu promijenili ili misle da kada Tramp ode sa vlasti da će se stvari vratiti na ono kako se nekada bile.
„Neće se vratiti ono što je nekada bilo. Nova generacija američkih političara nijesu ljudi koji se sjećaju Drugog svjetskog rata i formiranja NATO-a. Oni promišljaju odnose sa Evropom na drugačiji način i na drugačijim osnovama“, ukazuje Garčević.
Upozorava i da će to definitivno uticati na kvalitet i prirodu odnosa između SAD i njenih evropskih partnera.
„Evropa htjela ili ne mora da pronađe način na koji će da ojača sopstvene bezbjednosne kapacitete do te mjere da funkcioniše u savezu sa SAD, ali ne da potpuno zavisi od nje“, ističe on.
Vučićeva inicijativa imala za cilj da zaustavi proces evropskih integracija
Osvrnuvši se na inicijativu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića upućenu šefici Evropske komisije Ursuli fon der Lajen, da zemlje Zapadnog Balkana zajedno uđu u EU, naš sagovornik kaže kako ona ima dvostruki značaj.
„Jedan je interni, da pokaže srpskim građanima da je on i dalje prepoznat kao partner u Briselu, da Srbija izlazi sa novim idejama, da su one prihvatljive ili dio diskusije koju Unija vodi sa njim. Ovo je naročito potrebno sada imajući u vidu više od godinu protesta, ali i da se pokaže u odnosima sa Rusijom. Da u Moskvi vide da njegova pozicija nije toliko slaba“, navodi Garčević.
Na drugoj strani, dodaje on, postoji i regionalna komponenta pomenute incijative.
„U trenutku kada su Crna Gora i Albanija veoma blizu ulasku u EU ili su na jasnom putu prema članstvu, inicijativa treba da zaustavi taj proces ili da ga uspori“, objašnjava Garčević.
Kaže kako je inicijativa Vučića osuđena na propast te da to znaju i u Beogradu.
„Interesantno je vidjeti kakve su bile reakcije u Crnoj Gori u odnosu na tu ideju i koliko sam mogao da primijetim, čak i oni u Vladi koji se smatraju bliskim Vučiću ostali su tihi i stavili članstvo u EU iznad odnosa sa predsjednikom Srbije“, navodi Garčević.
Dodaje kako postoji još jedan aspekt prijedloga o zajedničkom ulaska u EU i tiče se dugoročnih odnosa Podgorice i Beograda.
„Srbija je uvijek gledala Crnu Goru kao mlađeg brata kojem ona treba da daje uputstva kako da se razvija, a sada odjednom treba da proguta vrlo gorku pilulu da su oni ostali van Unije i da će zemlja koju su do juče gledali kao svoju provinciju odlučivati i moći da uslovljava njihov ulazak u EU“, napominje Garčević.
Iz perspektive 2026. jasno je da je obnova nezavisnosti bila odlična ideja
Profesor je nedavno zajedno sa kolegom Kenetom Morisom objavio knjigu „Montenegro and Serbia: A Velvet Divorce?“ (Crna Gora i Srbija: Plišani razlaz?). Kaže da je knjiga nastala kao produkt istraživanja koje je trajalo četiri godine.
„Gledali smo proces kao istoričari i trudili se da pronađemo fakte. Istraživali smo arhive, čitali građu, citirali izjave... Klonili smo se vrijednosnih sudova u smislu da na početku kažemo ova knjiga će ovo i ovo objašnjavati. Čitalac prati dokumentovani razvoj odnosa i vanjskopolitičkih ciljeva Crne Gore i Srbije nakon njihovog razlaza iz kojeg se jasno vidi zašto i kako su one krenule drugačijim putevima“, objašnjava Garčević.
Ističe da se prateći razvoj i rezultate politika koje su dvije zemlje izabrale, jasno zaključuje kako je iz perspektive 2026. godine odluka o obnovi crnogorske državnosti 2006. bila odlična ideja.
„Crna Gora se vremenom više okretala prema Zapadu dok je Srbija formirala svoju politiku na tzv. četiri stuba, od kojih su dva vremenom slabila - EU i SAD, a dva su stalno jačala - Kina i Rusija. Ova je vanjska politika, naročito nakon ruske invazije na Ukrajinu, dovela Srbiju u ćorsokak. Dok Crna Gora planira ulazak u EU, Srbija ne zna što da radi sa američkim sankcijama NIS-u koji je u većinskom ruskom vlasništvu“, napominje Garčević.
Kaže kako je prateći razvoj vanjskih politika Crne Gore i Srbije, pitanje njihovog odnosa sa Rusijom bilo posebno interesantno.
„Iz izjava političara koji su tada bili na vlasti u Podgorici i Beogradu, vidi se da nije postojala velika razlika u gledanju na uticaj Rusije i odnos sa njom. Promjene su se desile od momenta kada je Crna Gora krenula prema NATO-u, na što su se nadovezali razlaz oko KAP-a i aneksija Krima“, podsjeća Garčević.
SPC će preživjeti Vučićev režim i ostati poluga za uticaj onih koji su na vlasti u Srbiji
Knjiga se završava osvrtom na djelovanje Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori.
„Najjača poluga za uticaj koju Srbija može da koristi u regionu je definitivno SPC koja je bliska režimu u Beogradu. Takođe, istorija nas uči da će crkva preživjeti ovaj režim kao što je preživjela i prethodne. Ostaće kao značajna poluga koju mogu ili ne moraju da koriste oni koji su na vlasti u Srbiji“, naglasio je Garčević.
Tim povodom, podsjetili smo na događaj iz maja prošle godine, kada su hrvatski poslanici u Evropskom parlamentu (EP) prilikom posjete potpredsjednika Vlade Crne Gore Filipa Ivanovića pokrenuli pitanje bliskosti vlasti u Podgorici sa SPC, neposredno nakon što je njen poglavar Porfirije Perić u Moskvi razgovarao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Ivanović je tada pred europoslanicima iznio nestinu da su eparhije SPC u Crnoj Gori nezavisne i da je na njihovom čelu Joanikije Mićović, što je brzo demantovano iz Mitropolije crnogorske-prmorske.
„U EU su svjesni na koji način SPC funkcioniše i koliko je ona bliska Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Postoje nekoliko odluka EP koje su jasno ukazivale na povezanost ove dvije crkve“, podsjeća sagovornik Analitike.
Ipak, napominje, vremena se mijenjaju.
„EU neće promijeniti vlast u Crnoj Gori, niti će bilo što uraditi da do toga dođe. To je stvar koju treba da urade, ako su nezadovoljni, građani na izborima. Ne vjerujem da išta od ovoga što ste pomenuli, na sreću ili nesreću, može da utiče na taj put Crne Gore prema EU“, smatra Garčević.
Identitetska pitanja aktuelna u Crnoj Gori ne zanimaju dijasporu
Na kraju dotakli smo se i pitanja crnogorske dijaspore u Sjedinjenim Američkim Državama.
„Vlast u Crnoj Gori gleda dijasporu kao glasačku mašinu i oni misle da će ona uvijek da glasa onog ko je na vlasti, ako ne na nivou države onda na nivou opština“, navodi Garčević.
Kaže kako ne sumnja u posvećenost nekih ljudi koji se bave dijasporom i promovisanjem Crne Gore, ali postavlja pitanje - koliki su dometi toga.
„Što su to veliko oni uradili? Lijepo je jesti u restoranu koji neko drži, no što mimo toga restorana možemo da uradimo? Što možemo da uradimo mimo toga što ćemo da organizujemo Dane Crne Gore i da jedemo, pijemo ili guslamo? Mi nemamo mnogo ljudi, ali imamo dovoljno onih koji su relativno uticajni. I zašto se ti ljudi ne uključuju“, pita Garčević.
Ističe da se sa identitetskim pitanjima koja su prisutna u Crnoj Gori ne može postići ništa.
„Nekog Crnogorca koji ima svoju veliku firmu, bavi se ozbiljnim poslovima za to manje ili više nije briga. Neki od tih ljudi koje znam htjeli su da investiraju u Crnoj Gori, ali neće to uraditi dok je ova zemlja korumpirana i kad ne znaju koliko para treba nekome da daju“, zaključuje Garčević.
