Bazična vjerovanja ljudi koja dominantno utiču na njihovo ponašanje označavaju se kao mentalni modeli. Takva uvjerenja utiču i na formiranje predstave pojedinaca o tome na koji način se postiže napredak i šta u cilju napretka treba preduzimati.
Napredak, tako, zavisi od indiviualnih uvjerenja. Ukoliko pojedinac ima pogrešna uvjerenja u tom smislu – preduzimaće pogrešne aktivnosti i napredak će izostati. Izostanak napretka u novo doba informaciono – biotehnološke revolucije koja nameće da “morate trčati kako bi ostali u mjestu” – znači nazadovanje jer stagnacija kao opcija više ne postoji: ili napredujete ili nazadujete.
Sve ovo je, mutas mutandis, primjenjljivo na pojedince – nosioce vlasti i na odluke koje donose a tiču se društvenog napretka i strateških pravaca razvoja. Da podsjetim, odluke sa dugoročnim dejstvom na društveno-ekonomski, socijalni i kulturni razvoj zemlje, time i na živote njenih građana, označavaju se kao strateške odluke.
Istraživanja pokazuju da postoji snažna veza između preovlađujućeg sklopa mišljanja donosioca odluka i ekonomskog uspjeha zajednice kojoj su oni na čelu
Ukoliko su ove odluke donesene na osnovu pogrešnih uvjerenja ne mogu biti drugačije do pogrešne , uostalom kao i sve druge odluke,. Razumljivo, one tada ne vode razvoju već su mu surotstavljene i nanose trajnu štetu društvu. U tradicionalnoj ekonomskoj literature takvo stanje se označava kao “zaostajanje u razvoju društva”, a njegov moderni oblik je kao što smo već rekli, prije društveno nazadovanje. Zbog toga je za društveni napreda od ključnog značaja lični -obrazovni nivo, znanje I sposobnost ljudi koji vrše vlast odnosno koji imaju moć donošenja odluka.
Napredak, ma kako bio shvaćen, nije moguć bez produktivnog ekonomskog djelovanja koji se, primarno ogleda u formi ekonomskog rasta. Ekonomski rast je temelj društvenog napretka i realizuje se na nivou pojedinačne ekonomske aktivnosti (individualno ili na nivou preuzeća), a ne negdje drugo. Zato je izuzetno važno da znamo šta to, u opšte uzev, opredjeljuje nivo i dinamiku produktivnog ekonomskog djelovanja pojedinaca i preduzeća odnosno šta to određuje kojom brzinom će se realizovati ekonomski rast i razvoj društva? Odgovor na ovo pitanje nije jednoznačan već kompleksan, ali se za potrebe nivoa apstrakcije teksta kao zadovoljavajući odgovor može uzeti da je to: primijenjeni model ekonomske organizacije društva.
Model ekonomske organizacije društva, koji više od svih drugih modela, doprinosi prosperitetu društva jeste konkurentski orijentisan model. Ogleda se u otvorenosti ekonomskog sistema, slobodnom preduzetništvu, tržišnoj privredi, garantovanju izvršenja ugovora, ograničenom miješanju vlade u ekonomski život, štedljivom finansijskim upravljanjem, umjerenim troškovima administracije, …Uz navedeno, prosperitetu još i više doprinose uslovi koji vladaju na mikroekonomskom nivou I koji u krajnjem opredjeljuju poslovanje samih preduzeća i individualnu aktivnost preduzetnika. Ti uslovi se ogledaju u: politici lokalne vlasti, kvalitetu pružanja usluga lokalne vlasti, kvalitetu proizvodnih inputa, nivou razvoja infrastrukture… I jedno i drugo : uslovi na makro i na mikro nivou zajedno, opredjeljuju stepen konkurentnosti preduzeća i pojedinaca odnosno stepen konkurentnosti nacionalne ekonomije.
Suprotan model konkurentski orijentisanom modelu je direktno suprotstavljen razvoju-napretku. To je model upravljanja privredom ili njemu bliski modeli koji inklinira snažnom državnom uplitanju u poslove regulacije tržišta I smanjenju ekonomske slobode. Dominantno ga karakteriše “vjera” u superiornost državnog vlasništva kao mehanizma organizacije ekonomskih aktivnosti nad drugim oblicima vlasništva ( privatnim ili mješoovitim), miješanje vlade u ekonomske odnose, visoka javna potrošnja, neefikasna, skupa i glomazna administracija… Varijanta ovog modela, je decenijama prisutna kod nas, sa manje ili više vidljivim elementima autoritarizma ali uvijek prisutnim. Ona je davno, neformalno i ne bez ironije, duhovito identifikovana kao model “funkcionalne pameti”.
Napredak, ma kako bio shvaćen, nije moguć bez produktivnog ekonomskog djelovanja
To je sistem autoritarnog odlučivanja od strane dijela nosilaca najviše državne vlasti koji činom imenovanja na državnu funkciju stiču “funkcionalnu pamet” zahvaljujući činjenici da se “funkcionerska riječ ili mišljenje ne poriče”. U sistemu deformisanog doživljaja vlasti kao prilike da se vlada a ne da se služi gdje je sloboda pojedinaca slabo zaštićena od moći nosilaca vlasti, naivno bi bilo očekivati slobodno iznošenje mišljenja a kamo li suprotstavljeno mišljenje ili različito mišljenje. Zahvaljujući toj činjenici odnosno zahvaljujući moći koju funkcija nosi, ljudi sa javnim ovlašćenjima stiču “kompetentcije”iz raznih oblasti. Manje je važno što su one van njihovog profesionalnog interesovanja i angažovanja. To im nikako ne smeta da sa velikom dozom uvjerenosti i bez ustezanja, karakterističnim za ograničeno znanje, donose “teške odluke” sa “nepodnošljivom lakoćom”, i skoro bez izuzetka, škode društvenom napretku.
Opisane okolnosti ograničene slobode i deformisanog shvatanja vlasti još uvijek su glavni razlog što konkurentski ekonomski model u našoj praksi gotovo nikada nije zaživio u neophodnoj mjeri. Koji su razlozi što oni u čijim je rukama moć donošenja odluka neopozivo biraju model nesklon napretku?
Razlog leži, prije svega, u zaštiti njihovih političkih i drugih interesa – pojedinačnih i grupnih – ali, ne manje značajan razlog leži u njihovoj nekompetentnosti tj. polovičnom znanju. Ti nosioci vlasti zbog polovičnog znanja, stvari vide jednoznačno: crno ili bijelo dok su rješenja po prirodi stvari uvijek višeznačna odnosno “siva”. Takva, jednoznačnost i isključivost rezultira po pravilu, štetnim rješenjima pri čemu je karakteristično da ona gotovo uvijek imaju formu zabrana, što je dodatno štetno. To je prirodni refleks autioritarnog načina mišljenja. Da stvar bude još gora, ograničeno znanje – neznanje nosioce “funkcionalne pameti” dodatno uvjerava u opravdanost njihovih rješenja. Stoga, oni zahtijevaju bespogovorno izvršenje i ne podnose da se bilo šta od onoga što zagovaraju dovodi u pitanje. Zato svako drugačije mišljenje proglašavaju za “neprijateljsko” i “zlonamjerno”. Autoritet za rečeno crpe, naravno, iz funkcije koju obavljaju.
Vremenom nivo njihove lične samouvjerenosti raste do visine lične nepogrešivosti. Razlog je opet u polovičnom znanju koje uproščuje rješenja i čini ih naizgled očiglednim. Takvi funkcioneri ne znaju da su činjenice “šifre stvarnosti” a da je njihova očiglednost najčešći uzrok zabluda I najvećih grešaka. Tako neznanje preko “argumenta očiglednosti” ruši koncept razvoja koji zbog niza pogrešaka u društvene odnose unosi podjele i nesuglasice da ne kažemo animozitet i antagonizam – kakvi su u stvari naši društveni odnosi.
Istraživanja pokazuju da postoji snažna veza između preovlađujućeg sklopa mišljanja donosioca odluka i ekonomskog uspjeha zajednice kojoj su oni na čelu. Mentalni modeli (sklopovi mišljenja) koji promovišu: slobodu, konkurenciju, inovacije… stvaraju najviši standard života.Tome nema bolje potvrde od paradigme razvijenih zemalja kod kojih ovaj model dominira bez izuzetka.
Iz svega rečenog, može se zaključiti da bazični mentalni model koji prevladava kod donosioca odluka presudno utiče na to kakve će individualne izbore oni praviti I shodno tome kakve će odluke donositi. Od tih izbora i na njima zasnovanim odlukama zavisi naša društveno-ekonomska i druga stvarnost. “Svaka vlast korumpira, a apsolutna vlast apsolutno”. Model koji se realizuje kod nas, u krajnjem, nužno vodi preispitivanju temeljnih elemenata slobodne i otvorene tržišne privrede, slobodnog I demokratskog društva. On je suprotstavljen otvorenom društvu i njegov je neprijatelj.
Ono što predstavlja razlog za veliku brigu jeste činjenica da kada se jedanput otvori Pandorina kutija procesa revidiranja dostignutih nivoa slobode niko ne zna da li će i gdje će taj proces stati.
Ukidanjem već dosegnutih nivoa slobode, a ovdje je o tome riječ, prelazi se Rubikon i otvora retrogradni proces puta ka neslobodi. Istorija nas uči da je to put u autoritarno odnosno zatvoreno društvo, društvo sukoba i društvenih trvljenja koji često završavaju nasiljem
Stoga, suvišnim se čini pitanje: kako smo i na koji način došli tu gdje jesmo i kako smo iznova u takvom miljeu? Tu smo zahvaljujući sopstvenom izboru i naravno,“funkcionalnoj pameti” koju uporno promovišemo uprkos svemu.
